Moj prvi računar

Pre neki dan sedim sa prijateljima i tako se, kroz priču, dotakosmo svojih prvih kompova, kako smo se odlučili i kako kupili prve računare. Pa uporedismo sebe i našu decu, dva potpuno različita odrastanja, ma dva sveta, gledano iz današnje perspektive.

Gigatron Akcije Intel inside beskrajna inspiracija 1

Gigatron Najbolji po svaku cenu

Prisetio sam se srednje škole i dana kada je moj drug dobio prvi računar iz USA. Znate onaj što je imao kasetu, pa šrafcigerom podešavaš polako glavu za reprodukciju, pa posle par dana, kada sve podesiš, još nedelju dana ne spavaš, ne znaš gde se nalaziš, povremeno primetiš da ti je neko doneo nešto da jedeš, a onda, kada se pogase svetla, nađeš se u čudu kako da opravdaš časove za tu nedelju, kako da nadoknadiš gradivo i kako da se pripremiš za školu? I tako nađeš najbolje moguće rešenje, kad ti je već sve povezano kako treba i kada si već u top formi – nastaviš gde si stao, produžiš još nedelju dana bez škole, sna, svetla, sunca, realnog života. Kakva je to euforija bila…

Pravi pravcati PC, prvi put sam video kod ujaka i ujne u Beogradu. On je uglavnom igrao šah, a ona nosila posao kući kako bi u kontinuitetu pravila programe koji su joj trebali za posao. Ja se nisam ni usuđivao da sednem za njega, jer bih zaboravio i gde mi je kuća i zašto sam došao.

Kasnije, na fakultetu, imali smo kabinet sa računarima i asistenta koji je ozbiljno radio sa nama, toliko da mnogi nisu uspevali da prate ono što je tražio od nas, a što, eto danas svakodnenvno koristim, najčešće u  obradi teksta.

Meni je bilo sve jako zanimljivo i tada sam, ustvari,  shvatio koliko je računar bitan i koliko mi je potreban. To me je zamalo koštalo godine, jer sam na jednom ispitu insistirao (do svađe sa profesorom), da je nepotrebno učiti detalje koji se lako, na klik, mogu u svakom trenutku videti, čak i ne spominjući internet.

U tom trenutku  i dalje mi je bio nedostupan bilo koji računar, nisam imao dovoljno novca da bih ga kupio, ali sam znao da će to biti moja prva investicija . Odlazio sam, kod tada buduće tašte, na posao, gde su ona i njene kolege radili, svako na svom računaru. I tu sam gledao i naučio kako nastaju novine i pisane vesti, kako se novinari svađaju koju reč da upotrebe, kako to nije baš jednostavno kao što zamišljamo i čim bi neko od njih otišao na teren, slobodan komp bi bio moj. Tako sam uradio diplomski, napisao ogroman broj strana, uklopio fotografije, grafikone, slike, ilustracije, a onda sve to „prelomio“ i spremio za štampanje.

Moj prvi računar

I konačno je došao dan kupovine  sopstvenog  PC računara. Prodao sam kola, kupio jeftinija, a za ostatak i uz malu pozajmicu, Pentijum 3 sa 14-inčnim monitorom, mišem sa kuglicom i tastaturom koja je imala onaj uvrnuti kabl kao stara telefonska slušalica, bio je moj. Čitač diskteta i cedeova, i meni najbitniji modem.

Kako nam je stalno bio potreban telefon, odmah sam uveo još jednu telefonsku liniju kod kuće, dok se nije pojavila i ona fora sa dva telefona na jednom priključku.

U tom periodu naučio sam šta je strpljenje. Jednostavno, da bi bio na Internetu, morao si da imaš MNOGO strpljenja i MNOGO vremena. Zbog toga sam konstantno bio nenaspavan, jer linije su bile brže noću, a i nikome nisam smetao.

Taj prvi računar prodao sam nekim ljudima koji su nameravali da kupe kola na auto pijaci, ubedivši ih da je to mnogo bolja varijanta. Odoše kući presrećni. J

Period od prodaje tog, do kupovine drugog kompjutera bio mi je jedan od težih, pa potpuno razumem ove mlade danas kada nemaju Internet, android, lap top, tablet, šta god. Ta 2002. godina je za mene bila presudna. Jednostavno, znao sam da bez računara ne mogu, da mi olakšava život i omogućava da zaradim.

Kupovina P4 i monitora od 15, a zatim 17, pa 19 inča, nadogradnja, kupovina eksternih memorija i kasnije, internet sa brzinama koje imamo danas, omogućila mi je da na jedan klik budem u Rimu, Torontu, Pertu, da se umrežim sa nekim dragim ljudima, da naučim sve o komunikaciji i još o milon drugih stvari koje me interesuju, da pišem blog. I da zaradim.

Danas ne znam kako bih funcionisao bez mejla, društvenih mreža i svega što mi Internet pruža. Danas se kompjuteri podrazumevaju. Moja deca su odrasla na brzoj konekciji i računarima koji im omogućavaju sve: dobru grafiku, veliku memoriju, brzinu i sve ostalo što je sada normalno. Ekrani koji se vide iz druge zgrade, bežični miševi i tastature, tableti, mobilni i naravno, neograničeni internet, najveće dostupne brzine. Kako drugačije?

Gigatron Akcije Intel inside beskrajna inspiracija

Rekao sam svojoj deci da nikad ne uče napamet  podatke koje sam ja morao da znam, tipa: koliko ovaca ima u Australiji, gde se nalaze rudnici bakra u svetu, koje su dimenzije košarkaškog igrališta i koliko je teška košarkaška lopta. Nepotrebno, a dostupno na klik. Neka uče ono što ih interesuje i neka to istražuju na Interentu.

Oni sada ne moraju da prodaju kola da kupe računar. Njima se podrazumeva da imaju sve ovo. Žive neki drugačiji život i nemaju strpljenja. Ali i to je, valjda, u redu. Svako doba nosi neka svoja obeležja, pa će i njihovoj deci biti smešno ovo što oni imaju danas.

Drago mi je da kompanije sve vise uvidjaju znacaj koji racunari imaju na decu, i da kampanje kao sto je  #MojPrviRacunar koju organizuju Intel i Gigatron omogućavaju deci da dodju do svog prvog racunara.

Vladimir Stankovic

DedaBor#ljubav, muzika i sve nešto lepo...

4 Comments:

  1. Kako arhaično danas zvuči štelovanje glave. Mnoga današnja deca nisu videla ni kako kaseta izgleda.

  2. Bravo! Nezgodno je sve to bilo, ali legendarno čekanje noćnih sati bi se uvek isplatilo 😀

  3. I moj prvi računar je bio Pentijum 3. Nikad veće sreće za mene i sestru kada smo ga ugledali 🙂 Lepe uspomene 🙂

  4. Vladimir Stankovic

    danas mladi ljudi ne mogu ni da zamisle modeme i ostale stvari koje su nas naucile STRPLJENJU, jer njima sve sto je ispod 10 giga je malo…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *