Otvoreni prelom duše IX – Nova godina i Deda Mraz za sve

( priča u nastavcima, ovo je deveti…) IX

(predhodni deo priče, klikni na bilo koju reč iz rečenice) – Otvoreni prelom duše “Plačem jer nisam kamen”

Nova godina i Deda Mraz za sve

Prednovogodišnji pazar na buvljaku je bio nešto posebno, recimo, pet puta više nego bilo kog drugog dana u godini. Te nabavke sam mesecima unapred planirao kako bih imao dovoljno zaliha. Igračke su išle kao lude, sve se prodavalo, od ljigavaca do onih glupih kineskih plastičnih Barbika. Tih dana cene nikome nisu bile bitne, roditelji su se trudili da u paketiču bude baš ono što su deca poželela.

CWQ-cjcWEAA5Mz_

Te godine sam, obučen kao Deda Mraz, svoj deci koja prođu pored moje tezge, poklanjao bombone, čokolade, ili neku skromniju, jeftiniju igračku. Nabavio odelo, bradu, kapu i ogromnu, crvenu dedamrazovsku torbu.

Deca oduševljena, a svi ostali u neverici. Pročulo se, dolaze deca, dovode ih roditelji i svi u čudu što tamo neki Deda Mraz na pijaci poklanja sve i svašta.

Moj prvi komšija, prodavac plastike, od ranog jutra, malo malo pa kaže kako nisam normalan. U jednom trenutku, dođu mu prijatelji, mladi bračni par iz Nemačke, pa zajedno sa njim gledaju gužvu na mojoj tezgi i decu koja viču i smeju se.

Pita meni komšija: “ Deda, da li bi hteo sa ovim ljudima da odeš do njihove kuće da pokloniš deci već pripremljene paketiće i koliko bi tražio za tu uslugu? Znam da si u najvećem poslu, ali to ne bi trajalo više od sat vremena, oni ne prave pitanje oko plaćanja, a njihova deca nikada do sada nisu videla Deda Mraza.”

I ja pristanem. Krenem sa njima do kuće, kad tamo, ne paketići nego neke kutije, veće od najvećih kofera koje sam ikad u životu video. Uzmem one poklone i već sa vrata viknem HOHOHOHOOOOOO, HO HO HO!  Deca se skamenila od straha, ni da mrdnu. Sede ukočeni na podu pored televizora, samo što nisu počela da plaču. Sreća te za mnom uđoše roditelji koji im na nemačkom objasniše da je stigao Deda Mraz i da im nosi „poklončiće“.

Ja, šta ću, ne znam ni da beknem nemački, nešto natucam, ali me deca ne razumeju, gledaju malo u mene, a malo više u one ogromne kutije. Mlatim nešto sebi u bradu, nameštam naoćale bez stakala, guram prste kroz njih, kao češem oko, tek da ih nasmejem. Slikam se sa decom, dam im poklone, lepo se rukujemo i krenem nazad sa njihovim tatom do buvljaka.

Pita me čovek koliko je dužan, kažem: “Ništa,” on izvadi 20 maraka, ja odbijam, on zapeo, ja i dalje odbijam, on mi stavlja one pare u vreću i odlazi.

Bila je ludnica tog dana na pijaci, sve je vrvelo kao u košnici i tek kad sam krenuo kući, mrtav umoran, shvatim da mi je čovek dao četiri naše tadašnje plate, koje je inflacija jela u roku od par sati ako ih ne pretvoriš u marke.

Dođem kući, sednem pored žene koja je mesecima ležala zbog glupog koksaki virusa, ispričam joj o “paketićima” još malo velikim kao ja, kako sam prestravio decu, samo niz dimnjak nisam sišao, uspem i da je nasmejem.

Zbog njene bolesti, zbog mog napornog rada i odsustvovanja po celi bogovetni dan, imali smo devojku koja je svakog dana dolazila i spremala po kući.

Tog dana, tu predivnu devojku, Deda Mraz je obradovao  sa onih 20 maraka. Malo je ona plakala od sreće, malo ja, a svi zajedno ušli smo presrećni u novu godinu sa samo jednom željom: da svi budemo zdravi!!!

**************************************************************************************************

Ova priča je u nastavcima, uvek možete krenuti od prvog klikom na naslov ispod:

“Otvoreni prelom duše”

Vladimir Stankovic

DedaBor#ljubav, muzika i sve nešto lepo...

One Comment:

  1. Deda, deda….

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *