Oružje na meti

U sedmom osnovne, moj drug i ja uzeli smo pištolj mog oca da pogledamo kako izgleda. Klinci.

Pištolj je ostao u repetiranom položaju i nas dvojica nismo znali kako da ga vratimo. Tu je nastala drama.

Otac na radu u inostranstvu, majka na poslu, nas dvojica sami u kući sa pištoljem u rukama. Neopisiva panika.

Setio sam se komšinice u koju sam imao ogromno poverenje, a  koja nam je u to vreme bila i nastavnica u školi. Na žalost, ni ona nije znala šta bi, pa je pozvala kolegu, koji je, gle čuda, tada radio za državnu službu.

Doš’o lik, pogledao oružje, vratio u prvobitni položa,j a onda je krenula golgota. Ondašnji sistem koji se ni do danas nije promenio –  policija, moja majka, opravdanje za pet nedostajućih metaka iz kutije, oružje na dohvat ruke deci…

I sada ne znam kako je majka sve to izdržala, samo se sećam da sam, kao na trnju, čekao reakciju kada svi odu i kada nas dvoje ostanemo sami.

Umesto pakla, doživeo sam ono što sam najmanje očekivao. Posela me je za sto, ćutke izvadila  pištolj, metke i sve sto se nalazilo u posebnoj kutiji i  počela da priča dok je rasklapala oružje, objašnjavajući mi do najsitnijeg detalja šta je šta i kako pištolj funkcioniše. Onda mi je rekla da ponovim ono što je radila. Zaleđen od straha, nisam smeo da pipnem pištolj. Lagano me je pričom opustila, ponovo mi demonstrirala, a onda sam i ja ponovio ceo proces od rasklapanja i sklapanja do punjenja i pražnjenja pištolja, sa nekoliko provera. Posle toga sam očistio pištolj, spakovao ga i stavio na mesto za koje smo oboje znali.

Nikada ga više nisam uzeo, još manje sam želeo da ga koristim.

U srednjoj školi sam pucao iz puške M48 u okviru nastave i bio jedan od boljih, baš kao i u vojsci. Uspeo sam da izbegnem duženje oružja sve vreme trajanja vojnog roka. Jednostavno, nije me interesovalo.

Posle vojske, otac mi je poklonio pištolj i dobio sam dozvolu. Danas je ta dozvola samo za posedovanje,  ne i za nošenje.

S vremena na vreme ga izvadim, očistim i vratim. Supruga me povremeno moli da ga se rešim, prodam ili odnesem u policiju, jer se boji, a i taj porez smatra nepotrebnim bacanjem novca, ali taj pištolj je isti kao onaj iz filmova Džemsa Bonda,  Walter 7,65 i danas je jako teško nabaviti takav. A i nekako mi je drag, poklon od oca. 

Moj sin je sada srednjoškolac. Pre par godina uradio sam isto što i moja majka, sve mu do detalja objasnio. Zlu netrebalo. Ali ni njega ne interesuje oružje.

Imam prijatelje kojima sve ovo nije logično, a imam i neke druge koji oružje drže na zidu. I to ne samo puške, već i pištolje, revolvere, sablje i svakakvo drugo oružje.

Među njima ima puno lovaca. Viđao sam njihovo oružje među kojim ima izuzetno skupih primeraka, kao i delova opreme od po par hiljada eura. Oni svoje oružje čuvaju više nego automobile, ili neke druge stvari. Ali i vode računa da nikoga ne ugroze.

Podrazumeva se da svi imaju dozvole, da uredno kupuju municiju u specijalizovanim prodavnicama i da svoje kretanje prijavljuju policijskoj upravi.

Nisam viđao  nelegalno oružje, ni ljude koji na divlje pucaju i šenluče.

Od skora postoji sajt “Oružje na meti”.

Da li je tebi upotreba oružja prihvatljiva ili ne? Da li si video/la oružje i gde?Prenesi svoja zapažanja i stavove o kulturi naoružanja u tvojoj okolini i Srbiji. Tvoj glas je bitan korak ka stvaranju sigurne države i sigurne zajednice. ISKORISTI GA!

 

Putem platforme Oružje na meti možeš bezbedno i anonimno da izraziš svoje mišljenje o kulturi naoružanja kao i da izveštavaš o situacijama gde je oružje viđeno ili upotrebljeno.

Podeli svoja zapažanja, razmišljanja i stavove:

  • Gde i u kojoj situaciji je primećeno korišćenje oružja?
  • Koje lokacije i mesta su manje sigurna od ostalih?
  • Da li je upotreba oružja primerena na određenim mestima i zašto?
  • Da li bi trebalo i na koji način promeniti bezbednosnu politiku i zakonodavstvo?

Zajedno gradimo pravu sliku o oružju u Srbiji.

Iskoristi svoj glas!
Bezbedno do bezbednosti!

 

Ovaj sajt je mogućnost da anonimno prijavimo sve one koji oružje koriste na pogrešan način.

Mnogo puta do sada smo možda mogli da sprečimo nesreću. Zamislite samo koliko dece poput mene tada ima pristup oružju? Koliko mladića nosi neprijavljeno oružje za pojasom? Koliko pijanih komšija puca nekontrolisano u skoro svakoj sitaciji, a da ne spominjemo neverovatne Nove godine i preglupo slavlje uz pucanje nasumice.

Uključio sam se, uključite se i vi. Ako ništa drugo, svi vi koji budete pročitali ovaj tekst, šerujte ga ili sami napišite svoje iskustvo sa linkom na sajt “Oružje na meti”

ps. moj prijatelj (iz osnovne) iz ove priče je danas komandir u zandarmeriji…

Vladimir Stankovic

DedaBor#ljubav, muzika i sve nešto lepo...

4 Comments:

  1. I ja imam pištolj više od 20 godina, ali ga nikada nisam poneo sa sobom.
    I uvek su mi bili smešni i ljigavi tipovi kojima sam vidjao pištolj zataknut na pojas sa ledjne strane.
    Sigurnije je bez njega…
    Mnogo, mnogo sigurnije…
    Bolje je negde dobiti batine i posle mesec dana sve zaboraviti nego u besu potegnuti i….
    Da nije bilo toga, verujem da ne bi bili na gubitku dva života i jednog sjajnog glumca… neke… 1993.
    Slučajno sam stupio u kontakt s njim i rekao mu to…
    A i napisao…
    http://sindzinblog.blogspot.com/2011/12/devojcice-su-se-u-nase-vreme-igrale-sa.html

    Pozdrav

  2. Jednom smo drug i ja izvadili pištolj njegovog ćaleta i zajebavali se. Uperio sam mu pištolj u glavu spremajući se da povučem obarač, kada je on rekao “Stevo, napunjen je.”. Mislim da sam tada imao najviše sreće u životu, i to je lekcija koju ću pričati svima koje znam. Pošto je moj pištolj uvek prazan, mislio sam da je tako kog svakoga. Nisam razmišljao. A imali smo i 14 godina. U svakom slučaju, iz iskustva koje imam a imam ga pošto sam išao u streljanu neko vreme, shvatio sam da kod oružja ništa ne treba prepuštati slučaju i nikako se ne “igrati”. Ono je pravljeno da oduzme život u sekundi, i čak u najbezbednijim uslovima može da povredi. Kada uzmete pištolj u ruku prvo izvadite šaržer, repetirajte, “opalite” u stranu pa onda radite šta želite.

  3. Mislim da nije ispravno htjeti imati oružje kao suvenir, kao uspomena od oca, pa neznam, mislim da ti je otac ostavio i druge lijepe uspomene pa zašto čuvati onu koja može ubijati! Moje je mišljenje da oružje treba biti samo kod vojske i policije i eventualno kod nekih službi koje se brinu za sigurnost zajednice i države

  4. Eh, Deda, Deda! Zbog vakih te postova štujem i volem!

    To što je tvoja Mati uradila, bi trebalo da bude u zakonu, u knjigama, u svoj literaturi koja sa oružijem ima veze.

    To o čemu si ovde pisao, meni je u glavi duže vreme, a nije vezano samo za oružije, već i za narkotike, za alkohol i za mnoge druge, vrlo tupavo i patetično obrađene teme.

    Da li treba oružije braniti… Nisam siguran, mislim da time ne bi otklonili probleme. Jača zakonska regulativa, velike globe, redovne psihološke i bezbednosne provere, kao i mnoge druge stvari, su nešto što bi moglo značajno popraviti situaciju.

    A što se dece tiče.. ja sam, lagaću te, dal 4ti ili 5ti razred, sasvim slučajno, u okviru redovne školske nastave učio da sklapam i rasklapam Kalašnjikova, zatim kako on funkcioniše itd. Tako su to nekada Rusi radili, ne znam kako je sad. I dalje smatram da to nije bilo loše.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *