Otvoreni prelom duše VII

( priča u nastavcima, ovo je sedmi…) VII

(predhodni deo priče, klikni na bilo koju reč iz rečenice)

Otvoreni prelom duše “Slika iz podruma”

Moja žena je profesor razredne nastave, ili učiteljica narodski, a ja profesor fizičkog vaspitanja. Oboje fakultetski obrazovani ljudi u zemlji Srbiji, sa stalnim zaposlenjem u školi i to istoj, velikoj gradskoj, a nemamo para za osnovne troškove, za život. Sa dugovima i malim detetom koje mora da ima.

Oj zemljo Srbijo, majko naša! Šta smo mi Bogu zgrešili da nas kolektivno kažnjavaš? Zašto obrazovani ljudi da završe na pijaci?

Posle samo par nedelja tamo, upoznao sam nekoliko kolega iz drugih škola, par arhitekata i gradjevinskih inženjera, jednog ekonomistu i još priličan broj učenih ljudi na ovom malom prostoru. Svi sa istim ciljem: zaraditi svoju crkavicu i prehraniti porodicu. Teška vremena, teško breme.

Ali nema odstupanja, trafiku sam kupio od doktora sa fakulteta, pa zašto meni da bude blam, ili da mi fali nešto, kad je on do skoro radio to isto. Sada mi je jedini cilj bio da vratim dug kako ne bih izgubio kola. Svaki dinar mi je bio značajan i veliki kao kuća. Sećam se kada me je žena pitala 31.12. da li da mi kupi džemper ili neki duks kao novogodišnji poklon,a ja je molio da joj dodam  još malo para pa da plati dug za stan. Jedva je pristala, ali smo u Novu godinu ušli sa dva meseca manjim dugom, ja presrećan, a moja žena u suzama.

Zagrljaji, puno poljubaca, to su bili naši pokloni te i narednih nekoliko godina. Naša ljubav je bila toliko jaka, naši ciljevi toliko vidljivi. Vratiti dugove, imati za osnovno! Pokušati da živimo normalno, ako se uopšte pojam normanog življenja u tom trenutku nazirao.

S vremena na vreme svi moji snovi gubili su smisao, gubio sam snagu koja me je pokretala. Dizala me ljubav i podrška moje žene. Sada sam imao novi san, nove ciljeve. Jednostavno, morao sam da se borim sa svakodnevnicom, sa činjenicama i istinom, sa realnom slikom. Ona je bila toliko jasna, kao da mi je sablja stajala na temenu. Sa njom sam ustajao, sa njom kretao u nove radne pobede i sa njom se vraćao premoren kući. Ni sam ne znam koliko mi je puta žena izuvala čarape, jer sam toliko bio umoran da nisam mogao ni da se savijem više. Što od nošenja, što od promzlina.

Da bogda imao pa nemao!” – kletva stara koliko i ljudi. Možda poreklom i iz Srbije?!

Ne znam,  znam da sam imao, a da sada nemam. Znam kako izgleda kada imam i kada je ceo svet moj, a znam i kako je kada nemam. Otići u Barselonu, Pariz, Rim, Atinu, uživati u lepoj odeći, finim mirisima, pušiti kvalitetne cigarete, piti fensi pića, a onda završiti na pijaci sa ljudima koji bi ti otkinuli ruku za par stotina dinara, jer toliki im je dnevni budžet, bila je realna slika u tom trenutku sa kojom sam morao da se pomirim I prihvatim. Moja slika je okrenuta i ne visi više na zidu, bačena je u podrum gde je niko ne vidi. Vidim je ja kada na trenutak zatvorim oči, kada putujem i misli mi odlutaju tamo negde gde je lepo i gde su kuće od čokolade. Već sledećeg trena, vidim stvarni svet oko mene. A onda…

( Otvoreni prelom duše – nastavak “Plačem jer nisam kamen”->) VIII

Vladimir Stankovic

DedaBor#ljubav, muzika i sve nešto lepo...

7 Comments:

  1. Otvoreni prelom duse VII, cini mi se najcrnji do sada 🙁

  2. Nemam reči. Ćutim i slušam.

  3. Pingback: Otvoreni prelom duše VI | D E D A B O R

  4. Pingback: Otvoreni prelom duše VIII | D E D A B O R

  5. Nikola Komadinić

    Sorry Matori, ali ja se rasplakah na sred posla.

  6. Divim se tvom secanju, meni je drago sto sam skoro sve zaboravila, devica 😀

  7. Dezareo
    Pročitaj sledeći…

    Charolija
    Slušaj suze kad kanu kako se jadno čuju… 🙁

    Nikola Komadinić
    Nisam imao nameru da i drugi plaču… Soryy…

    Zelena
    Upravo tako. Devica. Nisam zlopamtilo, ali ne zaboravljam. Koliko god ružne stvari gurao pod tepih, povremeno izadju…
    Drago mi je zbog tebe. Dobro je to. Bolje nego kao ja da se vraćaš…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *