Pismo dragom prijatelju

Znam da nisi pročitao prošla pisma

Pismo 2008.

Pismo, again 2009.

Pismo again, again 2010.

Šta ima novo kod nas, kako živimo, šta radimo 2012.

I znam i zašto to nisi uradio! Iz istog razloga nisam ni ja pisao par godina. Ako ti je dobro tamo kao što je meni ovde, sasvim je jasno zašto se ne javljaš.

Javljamo se samo kada nam nešto treba, kada imamo neki interes. Sve ostalo je izvan naše percepcije, tako da mi je sasvim opravdano da me odavno nemaš u svom vidokrugu.

Rekli su mi ljudi da si se spremio za penziju, a obojica znam da treba da se radi najmanje još dvadesetak i više godina. Ali ok, stalno slušam o ljudima koji su se penzionisali sa 35, 40 godina. Odradili, zaradili, poštuju svoje vreme i žele da ga posvete životu.  Penzija treba da se zasluži. Eto i ja ću je zaslužiti za nekih 278 godina, ako nastavim da radim kao do sada nekoliko poslova dnevno. Možda sam pogrešio koju godinu, gore, dole, ali tu je, oko 300 godina, u ovim mojim uslovima. Pod uslovom da budem zdrav, bez stresova, opterećenja, mobinga i svih onih stvari koje su mi tako strane, nepojmljive. Nešto mi se javlja da penziju neću dočekati jer će u međuvremu biti ukinute. Tako se priča.

I ranije sam ti pisao kako su kod nas uvek neke promene. Evo i sada se spremaju, a taman sam se navikao na one koji su tu bili i kada si ti bio tu. Menjaju se oni, menjamo se mi. Oni sada koriste neke nove rečenice, sve nekako drugačije od onoga što su ranije pričali. Ja i dalje pričam iste, postao sam dosadan. I to nije jedina promena kod mene, malo sam se ugojio, preferiram teksas jaknu i farmerice, kratku  sedu kosu da izgledam mlađe, baš kako i Kelvin Klajn preporučuje.

E da, zamalo da zaboravim, nisam ti pisao i zato što me jedan taksista spucao na pešačkom, pa sam devet meseci bio na rehabilitaciji. Još ne mogu da trčim i kleknem, ali od ponedeljka počinjem da vežbam i sigurno ću već za mesec dana uspeti. Znaš kako sam ranije bio savitljiv i kako sam klečao i kad je trebalo i kada nije. Promenio sam se.

I da, sada sam pola čoveka. Tako me vode na poslu, kao tehnološkog  viška, računaju me 0.5 radnika, sa tendencijom da uskoro ostanem i bez ove polovine. Zato moja penzija neće ni za 300 godina.

Ali se ne sekiram, imam obećanja da će mi biti bolje za par godina i ja, po svom dobrom starom običaju, verujem ljudima. Jer kad pogledam njih, prosto mi je nemoguće da i meni ne bude isto. Dobro. Odlično. Kako drugačije?

Šta šta ima novo? Nema ništa. Sve je super. Sada imamo nove pakete i nekoliko stotina televizijskih kanala, Internet, pametne telefone i gomilu društvenih mreža. Prosto ne znam šta da izaberem. Prvih 200 tv kanala su rialitiji raznih vrsta, ali sam siguran da ti to bolje znaš, jer su tamo kod tebe isti rialitiji bili pre 10 godina. Narednih 70 kanala su sport. I oni su jako bitni zbog kladionica i praćenja rezultata. Ovde kod nas najbolje rade kladionice, kafane, noćni klubovi i splavovi, a očekujem uskoro i zalagaonice. De bre, dileri se podrazumevaju. Kao i apoteke. Ovi prvi još ne izdaju fiskalne i ne plaćaju porez, ali po svemu sudeći, uskoro će morati i oni.  Znam da ste vi tamo legalizovali te lekove i da svi izdaju fiskalce. I mi ćemo, ali od sutra!

Ne, ne izdaju račune i ne plačaju porez, mi ih zovemo starletama i jako su popularne. One su uzor našim devojcicama kao nekad učiteljice, doktorke, bibliotekarke!

Sada i mi imamo neka nova zanimanja i mnogo se radujem zbog toga. Klaberke i klaberi, starlete i strletani, vip i džez seterke, poslovna pratnja, vođe navijača, učesnici ralitija, Severinini muževi i tako dalje. I Internet je učinio svoje pa imamo botove, comjuniti menadžere i još svašta nešto, numem ni da izgovorim. Bitno je da ima posla i da se radi.

Iako se ne računa na platu, ipak živimo odično. Plata se ne računa jer je unapred potrošena pre nekoliko meseci, godina. Računaju se krediti kojima zatvaramo predhodne kredite kojima sam zatvorili one pre toga. Imamo kredite za sve i svašta, a ja ih nekako gledam po mesecima u godini. U Januaru da zatvorimo proslavu NG i preživimo januar. U februaru da pozatvaramo sve čekove puštene u novembru i decembru. Martovski kredit je mali jer je i februar mali osim kad nas ne zajebe sveke četvrte godine. Aprilski kredit obično uzimamo kako bi uplatili more, jer je potpuno nelogično da ne idemo na more kad svi ostali idu. Ako uzmemo malo veći iznos, obavezno uplačujemo sve potrebno za dečje mature i eksurzije.

Da ne nabrajam dalje, posle polazak u školu, pa zimnica, pa zimovanje, pa iznova. Zaboravih slave. Ako ne uzmeš kredit za slavu, onda iskukaš čekove i pustiš na 210 dana, pa ga posle zatvaraš dozvoljnim minusom i kreditnom karitcom. A ima i fora sa kreditima za iPhone i S7, za pametne televizore i veš mašine. Ovi su najbolji jer uvek dodju sa mesec dana kašnjenja, a i posle sam uplačuješ na majke mi, hoću, izvini što kasnim, evo saću.

Svi vozimo ona vasa kola što ste odbacili pre desetak godina, i baš nam je super. Da li kod vas samo bakutaneri voze, ne znam, ali nova kola, tek prešla par stotina hiljada kilometara, nova, nova. Bolje izgledaju uživo nego na slikama. Nije ti žao da das pare, mada uvek biramo one sa urađenim velikim servisom i tek registrovane, da se ne cimamo makar godinu dana.

Čujem da kod vas dele kartice i da ne čekate dugo za administrativne poslove i da imate i internet kao mogućnost kod birokratije. Kod nas je još uvek isto, kako bi drugačije ljudi radili u društvenom sektoru? Kako? Pa ne možemo svi da se zaposlimo preko partije i da budemo direktori, mora neko da bude i šalterski radnik. Treba da se puni budžet, pa smo izmislili još neke takse. Uzmemo slobodne dane i čekamo u redu, ponekad ponesemo čokoladu, napolitanke, kafu, ko šta ima, pa uđemo preko reda, bitno je da šuška kesa u rukama, da privučemo pažnju. I sve završimo, kao i vi.

Ono što me raduje je domaća hrana koju vi nemate. U zadnje vreme jedemo krompir, jabuke i svašta nešto lepo iz uvoza, sa deklaracijom uvozničkog preduzeća iz Srbije. Domaće, naše. I nije ni skupo. Ima se može se. Standard. Lepota kupovine. Milina za oči, svi rafovi puni ko brod. Nema šta nema, samo biramo i tovarimo u kolica.

Sa pametnim telefonima fotkamo i obavezno delimo na društvenim mrežama. Da crknu dušmani, i vi tamo daleko. Znam da mi gledate profil na fejzbuku, zato i stavljam takfe slike. Aj ti stavi neku, nemoj da si škrtica.

I da znaš da sam ljut na tebe. Nikada nečeš da mi odogovoriš na ova moja pisma. Polako gubim strpljenje sa tobom. Zato sam otovorio još nekoliko mejlova i naloga na društvenim mrežama, sve u nadi da ću te prevariti i da ćeš me zapratiti na nekoj. A i moji prijatelji imaju više naloga. Sada je moderno da samom sebi postavljaš pitanja i odgovoraš sa drugog naloga. Nije ti dosadno a i daješ samom sebi slobodu da biraš najbolja pitanja i najbolje odgovore. Probaj, ne uzma previse vremena, a lep osečaj, majke mi.

Najlepe je kada se samom sebi zahvališ na kraju. Isključoš komp, pređeš na mobilni i odeš da spavaš. Pa kad se probudiš u pola noći, ono, setio si se da poentiraš sa još nekim detaljima, pa preko mobilnog u mrklom mraku. Ujutro si najzadovoljniji čovek na planet ii šire. Kreneš u novi dan i ne misliš na penziju i takve gluposti.

E moj prijatelju, moj savet ti je da ne ideš u penziju, nego da se ti lepo vratiš ovde i pokreneš biznis, pa da vidiš lepote. Da uložiš to malo novca što si odvojio u štek. Da budeš gospodin investititor, vlasnik, director, preduzetnik bre. Milina jedna.

Ajd, pišemo se sledeće godine. Dosadan si!

 

Vladimir Stankovic

DedaBor#ljubav, muzika i sve nešto lepo...

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *