Otvoreni prelom duše VIII

( priča u nastavcima, ovo je osmi…) VIII

(predhodni deo priče, klikni na bilo koju reč iz rečenice)

Otvoreni prelom duše “Plačem jer nisam kamen”

Povremeno sam dobijao napade plača. Uhvatim sebe da mislim o nekim normalnim stvarima I suze same krenu. Plačem kao malo dete. Plačem satima. Sakrijem se da me niko ne vidi I ridam, jecam, plačem kao na takmičenju. Čini mi se da kada bih I kukao, nadmašio bih profi babe koje kukakju na sahranama. One bi bile male bebe za mene. Kukao bih I proklinjao državu, njeno rukovodstvo, političke partije, poltrone, vucibatine, ponekog komšiju, kolegu, prodavce, preprodavce, šalter radnike, bankare… I sve tako u nedogled.

Nisam nikada kunuo I proklinjao. Uvek bi se vračao sebi I samog sebe bi kudio I nad svojom sudbinom plakao. Plakao sam za sebe i zbog sebe. Puno puta sam plakao u sebi. Nikada neću zaboraviti scenu kada sam strpljivo čekao da jedna žena završi telefonski razgovor kako bi joj prezentovao proizvode koje nudim, a u istom trenutku je ušla jedna debela prljava žena bez zuba, I veliki stolnjak bacila preko radnog stola I telefona kojim je pricala ona što je telefonirala. Ta debela prljava žena sa stolnjakom bez zuba I ja smo bili jedno te isto. Iako sam bio uredno I lepo odeven, namirisan I spreman da dzentlamenski strpljivo čekam kraj razgovora kako bih nastupio svojom pripremljenom pričom, u svojim očima sam bio isto što I onaj prljavi nestrpljivi “stvor”. Očima sam dao znak da ču doći kasnije.

Otišao sam pravo kući. Tada sam plakao nedelju dana I isto toliko nisam bio sposoban da išta korisno uradim osim da kunem sebe I svoju nemoć. I sada plačem jer su sečanja tako jaka, toliko snažna da jednostavno neke dogadjaje nikada ne mogu da zaboravim ili da ih se sećam sa osmehom, ma kako mi bilo u trenutku kada razmišljam o tome.

Dugo je moja žena pokušavala da me oraspoloži raznim pričama. Meni je bilo teško. Nisam bio sposoban da se pojavim medju ljude, nisam bio sposoban da pričam. Iz mojih očiju se sve videlo kristalno jasno, kao na slici, kao na dlanu. Tada sam sebi obečao da se nikada neću do te mere poniziti I biti poput one žene. Obečao sam sebi da nikakve pare ne mogu kupiti moje dostojanstvo I ponos. Od tada prosto napravim malu pauzu I krenem u nove radne pobede. Još kad bih mogao da sakrijem suze ili da prestanem sa plakanjem. “Plačem jer nisam kamen” –pevam I sve okrečem na ljubav.

Da nije ljubavi, da nije moje predivne supruge, sigurno je da bi mi bilo još teže u mnogim situacijama.

***************************************

Ovde ću prekinuti na trenutak ovu priču. Razloga je mnogo. Meni je pretužno da bih nastavio u ovom trenutku. Možda kasnije? Možda zbog sebe, a  možda zbog svih vas koji danima dolazite u isto vreme i redovno čitate?

U svakom slučaju: hvala Vama dragi prijatelji koji ste pročitali svaki deo priče do sada! Hvala i meni jer mi je deo teškog kamena pao s ledja pišući je.

Imam još puno toga da podelim sa celim svetom…

Ljubav, muzika i sve nešto lepo…

ps. nastavak priče->  “Otvoreni prelom duše” – Nova godina i Deda Mraz za sve!

Vladimir Stankovic

DedaBor#ljubav, muzika i sve nešto lepo...

16 Comments:

  1. Pingback: Otvoreni prelom duše VII | D E D A B O R

  2. Prekinuti za danas ili za neko drugo vreme?

  3. Ne znam ni sam? Znam da u narednih nedelju dana sigurno nista necu moci da radim zbog obaveza…A mozda i par nedelja?
    A sto se tice price, ona moze da zivi dugo, a moze i sada da bude prekinuta, i odmah! 😛

  4. Pošto kiosk? 🙂

  5. Ne, nisam odustala od citanja, samo nisam imala vise sta da dodam, niti kazem… Svaka je rec bila na svom mestu, i kod mene izazivala isto osecanje nemoci, beznadja i tuge… I ne, ne treba stati sa ovom pricom, jer kad nesto jednom krene da se izliva na povrsinu mora se izliti do kraja, koliko god vremena trebalo ipak je zavrsite. Ne zbog mene, Mike, Pere ili Laze, vec zbog vas. Znam ono sto drzimo u sebi, one teske terete secanja, kada jednom pretocimo u reci bilo izgovorene ili zapisane postaju toliko realnije i toliko bolnije, ali onda brze bol i seta koju osecate prolaze. Pogledajte gde ste sad, i nastavite. Smatram da ste pre svega duhovno ispunjen covek, zdrav i prav, sa velikom ljubavlju u rukama, a to je ono sto je nabitnije, sve ostalo…. To su samo delici… Ono sto nas cini nama, je upravo bas to sto sam nabrojala. Vi ste vogat covek, bili ste onda, a i sada ste! Imali ste i imate sve sto je coveku potrebno, i vise od toga! Svaka vam cast!
    Veliki pozdrav!

  6. Podsetio si me na jedan dogadjaj iz istog vremena. I moja priča je slična, samo smo se ja i brat okrenuli – živinarstvu! Gradski klinci, jedine kokoške koje smo pre toga videli bile su očišćene i bez glave, a odlučili da se upustimo u “posao” sa kokama nosiljama. Išlo je to nekako, rasturali smo jaja po komšiluku, snabdevali rodbinu, gnjavili poznanike… Naravno i trpeli zezanje, čisti kokošija govna, itd…

    A onda jednog zimskog dana sličnog današnjem, u sred neke epidemije gripa, ja bolestan, brat bolestan, pada neka bljuzga, blato do kolena, hladno… “Farma” nam je bila na vikendici u okolini grada. Dve stanice autobusom. Struju smo nekako doveli do šupe, hranu smo navukli ranije, ali VODA je bila 150 metara daleko, preko blata, na ručnoj pumpi. I tako ja sa temperaturom 39 pumpam onu vodu, pa dve plastične kante uprtim kroz mrak prema šupi… I tako tri puta. Treći put, duša mi u nosu, na pola puta okliznem se na blato i padnem. Jedva se nekako podignem, ali sad više ne znam na koju stranu treba da idem. Lutam kroz mrak izmedju voćki saplićem se i padam… Na kraju sednem u blato i pomislim: Ovo je kraj! Sad ću lepo ovde da umrem.

    A onda se u meni probudi neki inat… I u tom trenutku sam postao preduzetnik.

  7. Ovi tekstovi su me naveli na razmisljanje koliko postoji ovakvih prica a da ljudi ne znaju da ih ispricaju. Ovakve price treba da ostanu kao trajno svedocanstvo jednog vremena, da sluze kao inspiracija mladima da se bore sa svih 10 prstiju u zivotu, da nadju oslonac, razlog i motivaciju.

    Primer za omeksivac cu mozda koristiti u nekim predavanjima ako se ne ljutis, full credit tebi…

  8. Nedelju dana je ok, ali sve preko toga, nemoj bre, zaboravicu i ovo sto si pisao 🙂
    Ako nisi 90-tih odustao, nemoj ni sada, pliziram 🙂

  9. maja gemaljevic

    Kume,svi mi koji smo okusili gorak ukus devedesetih,pomno smo citali tvoje uspomene i pronalazili se u tvojoj teskobi.Pisao si u ime svih nas…

  10. Dezareo
    Daću ga jako povoljno, po mnogo nižoj ceni od one koju sam ja imao prilike da platim. Dogovorićemo se lako, veruj mi!!!

    Devojka koja čeka
    Veruj mi da jesam. I sam se osečam tako-bogato, ispunjeno i zadovoljno. Moje bogatstvo je nemerrljivo, ali nije matrijalno i finansijsko, vec duhovno i prepuno ljubavi!!! Moje bogatstvo je moje poštenje i svi moji prijatelji.

    Miodrag Ristić
    Uh, sad si me vratio još koju godinu unazad i setio me na jednu moju slićnu priču…
    Samo oni koji imaju slična ili ista iskustva znaju kako se postaje preduzetnik, ili kako se gospodski propada u nešto što nema dna…

    Ivan Čosić
    Moja priča može još da se priča i sigurno je da ću posle svih stotinak dosadašnjih komentara da je nastavim. Ne u istom ritmu, ali otom potom.
    Slobodno koristi sve što misliš da je ok case za predavanje, za sve nešto lepo…:P

    Zelena
    HVALA ti od srca na podršci oko nastavka priče. Jako mi znači tvoja podrška!!! Svaki nastavak biće povezan kao i do sada, nema zaboravljanja…:P

    Maja Gemaja
    Uh, kako ću jednom prilikom da napičem priču o kaliforniskim ribicama iz Berčinovca!!!
    To nema cenu!! A svima bi bilo ono…:P

  11. maja gemaljevic

    Jes bilo dobro…:)

  12. Deda nekako mi se čini da nisi slučajno baš sada prekinuo priču. Sigurno ti jeste bar malo lakše, što si sve ovo podelio sa nama, ali… “Meni je pretužno da bih nastavio u ovom trenutku.” Baš zato, istresi to sve iz sebe, kad si već počeo. Znači navijam da nastaviš priču što pre. 😉

  13. E deda, deda… Podsećaš nas na neka vremena koja želimo da zaboravimo ali na jedan lep, nekako romansiran način… Svi smo bili u nekom vakuumu tih godina, ni živi ni mrtvi. A zamisli nas klince od 17, 18 godina koji smo tek trebali da počnemo da živimo, da malo proputujemo, da uživamo a sačekala nas je surova realnost bratoubilačkog rata… Uhhh… Sve se stegne u meni kad samo pomislim. Ali neka treba da pamtimo, da se ne ponovi nikada… Što reče Dezareo: “Pošto kiosk?” 😀

    Samo napred!!! I samo snažno!!!

  14. Pročitala sve odjednom, bilo bi lepo da se nastavi..

  15. Pingback: Otvoreni prelom duše IX - Nova godina i Deda Mraz za sve - D E D A B O R

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *