PRVI RADNI DAN PAMTIM KAO PRVU LJUBAV

PRVI RADNI DAN PAMTIM KAO PRVU LJUBAV

  Glavnu sestru u operacionom bloku, iako je vojno lice sa činom majora, ja sam shvatao kao i sve prethodne poslovođe sa gradilišta, s’ tom razlikom što sam plavo, radničko odelo zamenio belom uniformom i što se više ne verem po skelama, nego stojim čvršće no ikada i stalno razmišljam hoće li  ovi ljudi za trenutak da podignu glave i primete da sam prisutan, da im svima kažem da sam ostvario svoj san.

   

Operacija se privodila  kraju i prvi koji se udaljio od stola bio je profesor Papo, a moja dužnost je bila da…

Svašta mi je prolazilo kroz glavu – te šta bi kazala moja majka, te da li bih joj bio lep u ovoj beloj unformi, kako bi me sada gledala moja devojka sa sela. Jedino u šta sam bio siguran je da mi je otac mnogo zamerao što sam napustio građevinu i dom.

Operacija se privodila  kraju i prvi koji se udaljio od stola bio je profesor Papo, a moja dužnost je bila da odvežem platnene čizmice i oslobodim ga hirurškog mantila, pre nego što napusti operacionu salu. Ja neiskusan, a on pun energije, pa sam jedva uspeo da ga na trenutak zaustavim i skinem, a on, velika ljudina, umesto da me izgrdi, što su svi očekivali, prepozna me dok je skidao masku i upita kad sam stigao. Objasnio mi je da sve to treba da uradim dok je on još za operacionim stolom, kad asistenti preuzmu šivenje rane. Pozvao me je da pođem sa njim do kancelarije i dao mi jednu svoju majicu, kapu i masku. Odmah sam se vratio u salu i pre ušivanja rane prebrojao sve gaze i komprese koje su upotrebljene tokom operacije. Kad sam potvrdio da je sve u redu i na broju, asistenti su ušili ranu i previli pacijenta, a ja za to vreme ispravio operacioni sto i dovezao kolica na koja smo ga prebacili i odvezli na odeljenje intezivne nege. Moja dužnost je bila i da se vratim u salu, pokupim sav materijal i odnesem u sabirnu sobu  u kojoj su radile časne sestre. Čišćenje i brisanje poda obavljale su čistačice i čistači, a ja sam je održavao  aparate, kvarcovao i sterilisao operacionu salu.

Brzo se pronela vest da je u salu broj jedan stigao novajlija, pa su mnoge koleginice i kolege došle da se upoznamo i da mi kažu da treba da idemo kod sekretara, majora Branka, da preuzmemo rasporede za sutrašnje operacije. To se obavljalo svakog dana u 13:50h. U rasporedu je pisalo sve što će se sutra raditi, koji su pacijenti na programu, ko je glavni hirurg i imena ostalih učesnika. Bio sam presrećan što se i moje ime tu našlo i što sam postao jedan od šrafčića te ogromne mašinerije.

Prilikom upoznavanja sa osobljem, među kojim je bilo i starih i mladih, najviše se isticala jedna starija koleginica, koju su svi oslovljavali sa „Keva.“ Ona je prva prišla meni, pitala kako mi je ime, jesam li oženjen, a ako nisam, imam li devojku i na kraju otkud  mi profesorova majica, kapa i maska. Rekao sam joj  da mi ih je on dao, na šta su me svi začuđeno pogledali, a jedan od njih, koji je stajao malo dalje, dobacio: „Da te nije slučajno posinio?“ Tada sam prvi put čuo da profesor nema dece.

Vidim ja gde sam upao i s’ kim  ću imati posla, pa se nisam mnogo ni trudio da se opravdam.

Završio se prvi radni dan, meni najdraži i, pri polasku kući, čujem Kevin glas. Zove me da me upozna  sa mladom i lepom koleginicom, koja radi u drugom paviljonu hirurške klinike, pa da idemo zajedno, jer ionako idemo u istom pravcu, prema Dušanovcu. Keva je usput stalno pričala, a mi slušali i klimali glavom, pa nismo ni primetili da nas je ona već spojila i da nam je ostalo samo da ostvarimo sve njene zamisli. Ta devojka je takođe skoro došla u Beograd, iz nekog sela pored Vranja. Doveo ju je brat, stariji vodnik, Moma Mladenović, čiji su vojnici čuvali stražu na ulazu u VMA. Bila je mirna i lepa, a zvala se Ružica. Mladenovic.

Zahvaljujući Kevi i blizini radnih mesta, nas dvoje smo ubrzo počeli da se zabavljamo.  Obavestili smo i njenog brata, koji se nije protivio. Ružica je imala drugaricu Olgicu, koju smo upoznali sa mojim prijateljem  i kolegom koji je vodio operacionu salu broj tri. Kasnije su oni sklopili brak, a Ružica i ja bili kumovi.

Odlučio sam da se, pored posla, posvetim učenju i sportu. Odmah te godine sam u jedanaestoj beogradskoj gimnaziji upisao peti razred, kako bih posle šestog mogao da upišem medicinsku školu, takav je bio uslov. Od sporta sam izabrao fudbal i pristupio omladinskom klubu ,,Jugoslavija,, sa Karaburme. Sve je bilo dobro dok nije došao BSK i uselio se u naše prostorije. Nas su preselili u neke pomoćne zgrade i držali nas tu samo da im budemo partneri za trening utakmice. Od BSK-a  kasnije je nastao OFK Beograd.

 Ta, 1957. godina, donela mi je mnogo radosti. Kao veoma aktivan član, izabran sam za sekretara omladinske organizacije hirurške klinike, a onda predložen i  primljen u KPJ. Izabran sam za člana Odbora Saveza sindikata klinike. Sve ove funkcije zahtevale su puno angažovanja, pa mi je malo vremena ostajalo za učenje. Pokušao sam da iskoristim slobodno vreme između operacija i učim u čitaonici, koja je bila sprat iznad operacione sale, ali su mi rekli da mogu da je koriste samo vojna lica.  Bio sam vrlo ogorčen tom i nekim drugim činjenicama, kojih je bilo dosta u odnosu prema nama, civilima. Svi podaci koje sam sakupio bili su tačni, provereni i odnosili su se na poratni preriod, sve do 1958. godine. Svi su to znali, ali niko nije smeo da pomene, ili javno izgovori. Znao sam i osećao da me profesor mnogo voli, kao što je voleo i sve druge dobre, vredne i poštene radnike, koje je cenio i nagrađivao, pa sam rešio da ne ćutim, nego da sve iznesem, pa šta bude. Pečalbarenje  me uvek čeka. Zbor je zakazan u amfiteatru VMA, za sva vojna i civilna lica hirurške klinike. Moje izlaganje trajalo je 30 minuta  i dok sam se vraćao na svoje mesto, profesor me samo pogledao i rekao da mu se sutra ujutru javim na raport. Svi koji su to čuli, rekli su da sam gotov.

Sastanak je ubrzo završen  i ja ne odem kući, već se uputim na obalu Save, sa namerom da se utopim, misleći da mi je to jedino rešenje posle onakvog govora . Dugo mi je trebalo da stignem do Save i već je pala noć. Našao sam neke zidine i počeo da istražujem gde je voda najdublja. Lutajući tako razmišljam kakvu sam grešku napravio, ni jedan aplauz nisam dobio. Video sam samo pognute glave i vojnih i civilnih lica, što je bio znak da se neki stide, a neki plaše da se javno solidarišu sa mnom. Onaj glas da sam gotov, neprestano mi je odzvanjao u umornoj, mladoj  i ludoj glavi. Dok sam šetao bedemom i razmišljao da li da se bacim u vodu, ili ne, već je svanulo.Odlučio sam da se ipak javim profesoru na raport.

Na kapiju, glavni ulaz na VMA, stigao sam pre vremena, pa sam morao malo da sačekam. Posle presvlačenja, ušao sam u operacioni blok i shvatio da svi beže od mene kao da sam šugav ili gubav i gledaju me popreko, a ja sam smatrao da sam govorio i u njihovu korist. Oni to nisu hteli, ili nisu mogli da razumeju i nisu me podržali. Kako te noći nisam uopšte spavao, delovao sam iscrpljeno i bio bled, a boga mi i uplašen, jer nisam znao šta će profesor da preduzme.

I tako ja uđem u njegovu kancelariju, stojim i čekam da naiđe, a njegov sekretar,  major Branko Ilić i sekretarica, Nada Simić, me mole da izađem i sačekam da me pozovu. Odbio sam jer sam primetio da su i oni zbunjeni i uplašeni od mog jučerašnjeg govora. Profesor  je ubrzo ušao i, ne sačekavši da ga pozdravim, rekao mi: „Dobro jutro,“ a sekretarici  da skuva i donese dve kafe. Dok se presvlačio, iz unutrašnjeg džepa vojničke bluze izvadio je najveću čokoladu sa lešnikom i rekao: „Uzmi, ovo je za tebe. Zaslužio si jer si pošten, vredan i iskren. Popićemo kafu i odmah idemo u salu. Danas imamo jednu tešku i dve lake operacije, a kad završimo idi kući i dobro razmisli šta hoćes da učiš, troškove ću ja da rešim. Tvoje je samo da učiš. Kazaću i da te ne diraju u čitaonici, kao da si vojno lice.“

Dok smo pili kafu, sekretarica Nada je već svima prenela šta se dešava, a još kad sam izašao sa onom ogromnom čokoladom, svi su počeli da trče i guraju se oko mene da čuju šta mi je profesor uradio. Ja ćutim i gledam ih sa žaljenjem, jer su do pre pola sata bežali od mene. Od toga dana i tog događaja, sve se promenilo. Svi su mi verovali, slušali sa pažnjom šta govorim i gledali pažljivo šta radim. Profesor Papo je mnogo voleo ptice i, na samom ulazu u hiruršku kliniku, stajao je veliki kavez u kome je bilo mnogo različtih ptica, najviše papagaja, koje su mu pacijenti i drugi ljudi donosili. Iako je bio ogroman, uvek je bio prepun. O njima je brinuo mali Đokica, kome je glavni posao bio da briše gornja stakla na prozorima,  a za donji deo bila je zadužena Jagoda iz Ripnja. Ja, kao omladinski rukovodilac, organizujem farbanje kaveza zelenom bojom, čišćenje i sređivanje prostora između ušne i interne klinike, farbanje svih ivičnjaka i krupnih stabala belom, a klupa za sedenje braon bojom.

Profesor Papo bio je prijatno iznenađen po povratku iz Indije, gde je putovao sa delegacijom koju je predvodio drug  Tito. Znao je da sam ja to organizovao, pa me je pozvao i dao mi novac da kupimo nešto da pojedemo i sokove da popijemo, pa da odemo u bioskop, svi mi koji smo učestvovali u radnoj akciji.

Voleo je često da sedne na klupu pored kaveza i sa pažnjom i velikom ljubavlju gleda one ptice.

Vladimir Stankovic

DedaBor#ljubav, muzika i sve nešto lepo...

One Comment:

  1. Pingback: LJUBOMORA ČINI ČUDA - D E D A B O R

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *