Svi za jednog-jedan za sve

Svi za jednog, jedan za sve!

fk-bor

  • mlada ekipa FK Bor-a 1984. godine (možda neko prepozna Deku?)

Okupili smo se da odigramo završni turnir za prvaka Jugoslavije u fudbalu. Omladinci. Došli su momci iz Ljubljane, Sarajeva, Titograda, Zenice, Skoplja, Splita i još nekih gradova. Utakmica za utakmicom, a uveče druženje u hotelu.

I tako upoznam sjajne ljude sa kojima se i dan danas družim, a sudbine i vreme i okolnosti učinile su da budemo prijatelji u dobru i u zlu.

Vojsku sam služio, prvo u Kičevu u Makedoniji, a onda u Nišu. I gle čuda, u Kičevu nas trojica, jedan iz Splita, jedan iz Zenice i ja. U Nišu kasnije Podgoričanin, Slovenac i Makedonac. Oni omladinci, fudbaleri koje sam maločas pomenuo.  Neverovatno. Vojnički dani, iz ove perspektive, bili su sjajni, ali neću sada da ih prepričavam. Svi znate te „lovačke“ priče. Bitno je da su nas načinili prijateljima za koje idete u vatru, vodu… vojska

A onda prokleti rat, raspad Jugoslavije, demokratija i svo ono ludilo. Ljudi počeli da se mrze, valjda ni sami ne znajući zašto, tako je tada trebalo. Još neko vreme smo ostali u kontaktu, a onda jedna velika praznina. Ništa, nikakve vesti, informacije, tišina.

Kad su stvari počele da se vraćaju u neku normalu, zahvaljujući internetu,  uspeli smo da se povežemo i zaličimo na onu staru ekipu, iako udaljeni kilometrima i različitim životima, u, sada, novim državama i matoriji za mnogo godina.

Jednom smo uspeli da se skupimo nas trojica, na nekoj konferenciji u Zagrebu. Ostale smo bombardovali svojim veselim fotografijama, iz kafane, naravno, a onda ponovo svako na svoju stranu. Dok nije usledio poziv iz Skoplja. Makedonac postao deda, zove na slavlje!

87890630197709879jlkx66gycKažem da ću videti da li mogu da stignem i da ću se javiti.

Zovem ostale, šaljem mejlove i objašnjavam situaciju. Svi do jednog prihvataju predlog da se nađemo u Skoplju i iznenadimo našeg prijatelja.

Makedonac plače kao kiša, ne veruje da smo mu na vratima, da smo se okupili i došli iz svih država. Smejemo se i plačemo i mi, nas šestorica kao jedan. Fudbalski protivnici. Prijatelji. Zezamo ga što je deda, a mi još omladinci.

Preskočili smo sve one barijere koje su nam drugi stvarali i koje smo stvarali sami u svojim glavama.

Šestorica ljudi koji su se nekada borili na terenu, ali fer plej igrama, kasnije puškama, pa sms- ovima, mejlovima, fejzbuk porukama, na jednom mestu, zbog jednog čoveka.

U stvari, svima nam je to trebalo, da osetimo onaj nekadašnji duh, zbog nas i zbog naše dece koju učimo da budu ljudi koji ne prepoznaju nacionalnosti, samo dobro i zlo.

Rastali smo se posle tri dana, otišli svako na svoju stranu, do neke druge prilike, bogatiji, ispunjeniji, srećniji, jer „svi za jednog, jedan za sve“ nama nije fraza, to je naš način življenja.

14390625_10205763438959757_1470329243573125654_n

  • bebice FK Bora 2016. godine, isti momci sa gornje fotke…

fudbaler

  • autor ovog teksta (2016.g), sa dve fudbalske lopte. Stvarno ne vidite drugu? 
  • musketari znaju zašto!!!

„Ovaj tekst je nastao u okviru akcije #MUSKETARIBLOGIZAZOV koju su pokrenuli Viasat History i mts TV“

Vladimir Stankovic

DedaBor#ljubav, muzika i sve nešto lepo...

2 Comments:

  1. Pingback: Pobednici konkursa Muskteri blog izazov“ - mts blog

  2. Pingback: Pobednici konkursa „Musketari blog izazov“ – mts Blog

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *