Odlazak u JNA i posao na VMA

ODLAZAK U JNA

Kada mi je stigao poziv za odlazak u vojsku, znao sam da je to kraj mojim mukama, mom daljem, neizvesnom životnom pozivu i kraj teškom poslu kojim se i moj otac celog života bavio. Uručili su mi ga na krovu mlekare u Boljevcu, gde sam te godine radio i bio sam presrećan. Brzo sam se spustio niz skelu i otišao kod preduzimača, Mila Živkovića, da mi ispalati zarađene dnevnice. Otputovao sam Ćirom (malim vozom) do Zaječara, a odatle, normalnim kolosekom, do Niša i Bele Palanke, pa autobusom do Babušnice.

Kod kuće sam se zadržao desetak dana, pripremajući se za vojsku, a majka je spremila lep ručak na koji su došli moji ujaci i tetka Dinka sa svojim porodicama. Sestra Smilja ispratila me je do Babušnice, gde su nas čekali kamioni sa klupama da nas odvezu tamo gde smo bili raspoređeni.

Ja sam najpre otišao u Valjevo i tu završio obuku za radio telegrafistu. Nakon šest meseci cela moja jedinica v.p. 5659 dobila je prekomandu u Beograd, gde sam dobio naredbu da idem u trupnu ambulantu. Tu su bili stacionirani samo laki bolesnici. Teže su transportovali u garnizonske ambulante, a najteže odmah slali u vojnu bolnicu.

Imao sam sreće da je lekar sa kojim sam radio bio veoma dobar čovek koji nije imao dece, pa me prihvatio i gledao kao svog sina. Bio je učesnik NOB-a i kao lekar imao čin kapetana prve klase, a zvao se Stevci Stefan. Za vreme rata bio je u partizanima i radio u hirurškoj jedinici kojom je upravljao dr Isidor Papo, te je tako imao odlične veze kod profesora i mogao je da zaposli svakog sanitetskog radnika, bez obzira da li je vojno ili civilno lice.

Posao na VMA

Jednog dana me je pitao da li bih ostao u Beogradu, da radim na VMA kao bolničar i ja sam, naravno, pristao, ali sam dodao da nemam potrebnu diplomu za bolničara. Rekao da ja o tome ne brinem i da će mi napisati potvrdu na osnovu praktičnog rada koji sam pokazao u trupnoj ambulanti, pod njegovim nadzorom.

I stvarno, pozvao me je u svoju ordinaciju, napisao mi potvrdu da sam završio kurs za bolničare, stavio svoj potpis, overio pečatom i napisao pismo prof. Papu. Dao mi ga je i rekao da odnesem njemu lično na ruke. Tako sam i uradio. Kada je profesor Pap video od koga je, rekao mi je da sednem i sačekam da pročita. Pitao me je da li znam šta piše, a ja sam odgovorio da ne znam. Onda mi je rekao da me je njegov ratni drug nahvalio kao vrednog i poštenog i zamolio da me primi kod sebe na hiruršku kliniku, što će on i uraditi, jer mu bespogovorno veruje. Uputio me je na Upravu za civilna lica gde je trebalo da odnesem dokumenta, a on će ih pozvati da im kaže šta treba da urade.

Kada sam ušao u kancelariju, pitali su me kako se zovem i javili profesoru da sam stigao kod njih i da ne brine, jer će me oni dalje uputiti šta treba da radim, a da sam već primljen u službu na VMA.

Tog momenta bio sam najsrećniji čovek na svetu, jer je to značilo da se definitivno neću vraćati na pečalbarenje, pobeći ću iz sela i od teških seoskih radova. Svašta mi je prolazilo kroz glavu, pa nisam ni mogao mnogo da razmišljam. Ostalo je samo da sačekam da prođu još dva, tri meseca do odsluženja vojnog roka, da odem do kuće da se prijavim i odjavim i da se vratim u Beograd.

Prvog aprila 1957. godine sam prvi put ušao u operacionu salu, ja, seosko dete i pečalbar, a osećao sam se  kao da sam rođen u njoj. Bilo je mnogo lekara, anesteziologa i anestetičara, sestara instrumentarki i glavni hirurg, profesor dr. Isidor Papo. Gledam ih, onako okupljene oko operacionog stola, uprli poglede u opijenog pacijenta, prepolovljenog i isečenog na pola (tako se tada radila grudna hirurgija). Ništa ne govore, čuju se samo otkucaji srca pacijenta, pa niko i ne primećuje moj ulazak i moj prvi susret sa krvlju, kojom je prekriven pod operacione sale. Glavna sestra, major Antonija Jovičić , koja me je dovela, stajala je iza mene i čekala da mi ukaže pomoć ako se onesvestim i srušim, ali ja sam čvrsto stajao na svojim nogama i prilazio sve bliže i bliže stolu. Onda me je uhvatila, okrenula ka sebi i tihim glasom rekla: „POLOŽILI STE PRIJEMNI i od danas ćete raditi u ovoj operacionoj sali, u ekipi profesora Isidora Papa.“

  • nastaviće se…
  • prva fotka preuzeta ovde a druga ovde.

Vladimir Stankovic

DedaBor#ljubav, muzika i sve nešto lepo...

2 Comments:

  1. Pingback: BELKINA PRVA, FATALNA LJUBAV - D E D A B O R

  2. Pingback: PRVI RADNI DAN PAMTIM KAO PRVU LJUBAV - D E D A B O R

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *