Prosveto, ‘lebu moj

Na odluku da radim u prosveti uticala je ljubav prema fizičkom vaspitanju i sve ono lepo što sam doživeo kroz školski sport, a kasnije i klupski, sa svojom generacijom. Otac mi je nudio neverovatne uslove da upišem medicinu, ali jok, moja odluka bila je – ili DIF ili nista. I tako završih fakultet sa puno medicinskih predmeta, ali ne medicinu.

Znao sam i tada, a sada je još jasnije,  da sa diplomom profesora fizičkog mogu da perem bazene negde u Amerikama, ili da, ako budem imao sreće, predajem u nekoj školi u Srbiji. Zato, posle nekog vremena, promenih formalnu diplomu na magistarskim studijama i osposobih se za menadžera, za nekog stručnjaka koji treba da radi sa ljudima.

Poslednjih jedanaest godina radim kao direktor osnovne škole. I moja supruga je profesor, ili kako ona više voli, učiteljica. Oboje volimo svoj posao. Da bi živeli kao sav “normalan svet”, uporedo radim još najmanje jedan posao. Pročitajte tekstove u kategoriji “Otvoreni prelom duse” i biće vam jasno o čemu pričam.

Pre par dana na društvenoj mreži Twitter, obostrano smo se zapratili Srdjan Verbić, sadasnji ministar prosvete i ja. Drago mi je zbog toga i verujem da mogu pomoći.

A onda mi je palo na pamet: šta ako me Srdja pita – Vlado, šta ti misliš o problemima u prosveti i kako misliš da je moguće rešiti neke od njih?

Sledio sam se.

Elem, u svom prvom obraćanju, Srdjan je rekao da  se od ovoga što se sada radi, rezultati mogu očekivati za 30 godina. Meni je ovo potpuno logično i zato verujem da ima neku viziju i da će uspeti da uradi makar par stvari koje će prosvetari doživeti kao boljitak, makar to bilo i posle našeg radnog veka. Uzgred, nije prosveta posrnula juče. Ne, to je posledica  sistematskog delovanja prethodnih trideset godina. Svi mi, ministri i prosvetni radnici, radili smo i radimo samo u kontra smeru. Neko svesno, većina nesvesno, neko radom, a odredjeni broj kolega neradom.

Kada se spomene prosveta, prvo za šta se svi uhvate je plata prosvetnih radnika.

Posle 20 godina radnog staža u prosveti, mogu slobodno da kažem da je nama plata na poslednjem mestu. Da nije tako, odavno bi mnogi napustili prosvetu i radili plaćeniji posao. Kao osnova za život, plaćanje računa i ostalih potreba, plata prosvetnih radnika je premala i jedan je od razloga zašto prosvetu degradiraju nepismeni lovatori, roditelji kojima škole služe da im dete bude zbrinuto jedan deo dana i svi oni koji ne poštuju bilo koju profesiju osim svoje.

Degradiranje prosvete i prosvetnih radnika

Degradacija je krenula unutar prosvete, jer sami prosvetni radnici nikada nisu znali da se bore za sebe i svoja prava. Prosvetni radnici su krave koje muču i koje niko ne čuje, krave koje daju mleko koje svi šutiraju i prosipaju, ili prisvajaju kao svoje. Prosvetni radnici nemaju svoju decu, nemaju svoja prava, nemaju svoj život.

Prosvetne radnike degradiraju bahati roditelji koji smatraju da njihova deca moraju da imaju ocenu po želji roditelja. Degradiraju ih inspekcije, a inspektori su svi: kolege, prosvetni inspektori, direktori, roditelji, tetke, teče, ujne, stričevi, komšinice i komšije, prvi prijatelji, vozači autobusa i dipsečeri, opštinski službenici, pio refernti, vlasnici dragstora i pijačni prodavci, ______________, slobodno dopišite ko vam padne na pamet, svi do jednog su merodavni da procenjuju rad prosvetnog radnika.

Možda više od ikoga, prosvetare degradiraju prosvetni radnici koji ne zaslužuju da rade u prosveti. Kao i u drugim branšama, u prosveti rade neki ljudi koju su tu zalutali, neki koji nisu zalutati već koriste sistem, ljudi koji ne zaslužuju da nose dnevnik, a kojima niko ništa ne može.

Odgovornost

Svi prosvetni radnici imaju veliku odgovornost. Najveću imaju direktori. Oni su izmedju čekića i nakovnja, jedini u ovom sistemu koji odgovoraju za sve loše. Poznajem mnogo izuzetnih profesora koji su izuzetno loši direktori i neke direktore koji su i kao profesori i kao ljudi i kao menadžeri loši. Dobra stvar je što su u manjini. Poznajem mnogo, mnogo odličnih profesora, direktora, radnika u prosveti koji zaslužuju svo poštovanje ovog sveta. Zbog onih u manjini, javnost i mediji uvek ističu samo ono što nije dobro i to traje godinama.

Prosveta je unižena i degradirana jer javnost nikada ne priča o najboljim učenicima koji predstavljaju svoje škole, gradove, našu Srbiju na najprestižnijim takmičenjima,  ni o njihovim mentorima/nastavnicima koji se satiru radeći.

O ovome bih mogao da pričam i navodim primere danima.

Sta je loše u prosveti?

Sistemski je prosveta srozana na najniže moguće grane. Gradivo je prebukirano nebitnim stvarima u svim nastavnim predmetima. I niko se ne bavi time. Malo, malo, ubace još neki novi predmet. Učenici su opterećeni od prvog razreda, što preteškim torbama, što nebuloznim nastavnim sadržajima koje im nikada u životu neće trebati.

Od kada radim, niko ništa nije promenio u bilo kom programu, bilo kog predmeta. Navesću primer fizičkog vaspitanja: program koji je nametnut ne prihvata činjenicu da postoje škole koje nemaju fiskulturne sale i samim tim, učenik ne može da pređe predviđene elemente, ali se iz godine u godinu piše i radi po istom. Isti program ne prihvata činjenicu da to više nisu deca koja se kao od šale penju na drvo i ceo dan trče za loptom, već deca koja su od malena pred televizorom, monitorom i koja, već u sedmoj godini, imaju nekoliko deformiteta. Program ne dozvoljava da se stručno radi sa njima na časovima fizickog vaspitanja, a mnogi učenici do petog razreda i nemaju iste,  jer se umesto njih radi matematika, srpski, društvo. Pre par godina je izbačna mogucnost da profesori fizickog vaspitanja rade sa ucenicima treceg i cetvrtog razreda.

Da se ja pitam, ucenici bi imali fizičko vaspitanje od prvog razreda najmanje tri časa nedeljno, nikada dvočas. Kao profesor imao sam prilike da razmatram tridesetak varijabli iz kojih sam doneo mnoge zaključke, a u praksi sam mnogu decu uspeo da vratim na put zdravog života. Neke kasnije, neke u samom startu.

Sada je to nemoguće jer dolaze “bolesni” u peti razred. Kada kažem bolesni, mislim na deformitete koje imaju godinama, a na koje se ne utiče, kao i kognitivnu blokadu koja im ne dozvoljava da se okrenu zdravom načinu života. Ne moraju da se obrade sve nastavne jedinice, ali sam siguran da bazični sportovi mogu mnogo da doprinesu razvoju naše dece, a rezultat njihovog bavljenja fizičkim aktivnostima bio bi bolji i kvalitetniji odnos prema svim drugim nastavnim predmetima I životu uopšte. Provereno.

Veliki problem vidim i u obimu rada drugih predmeta. Verujem da desetak nastavnika iz bilo kog grada u Srbiji, može da sedne i sastavi program koji bi obuhvatio ono najvažnije, suštinsko, umesto sadašnjeg, koji pišu ljudi koji nikada nisu ušli u odeljenje i ne znaju ništa o deci. Ne poznaju ih.

Problem smanjenja broja učenika u Srbiji je traje jako dugo, a sistem je omogućio da se broj radnik poveća, umesto da prati realno stanje. Zato danas u svim školama imamo po nekoliko kolega sa nedovoljnim procentom norme.

Socojalni program

Neki direktori dobili su rukovodeca mesta po političkoj osnovi, a onda su svoj dug vratili zapošljavanjem partijskih kolege. I umesto da se sprovede lepo zamišljen socijalni program i da se mesta nastavnika koji su iskoristili taj program za odlazak u penziju ili van prosvete, zatvore, direktori su, morajući da obezbede nesmetan nastavak rada, zapošljavali po dvoje, troje ljudi na isto mesto.

Nekoliko godina unazad imamo liste nastavnika bez norme, a opet i one koji su van tih lista dobili posao. Lako se da proveriti ovaj podatak.

Da me neko ne shvati pogrešno, prvi želim da se mladi ljudi zaposle, ali ne preko reda i preko ljudi koji su već u poslu, a kojima fali norma.

Knjige

Očigledno je da u Srbiji ima preko 170 izdavačkih kuća koje štancuju knjige. Zakon je dozvolio nastavnicima da biraju najbolje udžbenike koje će koristiti, pa tako dođemo do toga da u jednoj nabavci knjiga, za jednu godinu, samo u jednom razredu, nabavljamo od pet ili više izdavača.

Ono što je ove godine odlično, iduće godine ima manu, neki drugi izdavač ima bolji udžbenik i odmah promena. To je dovelo do apsurda da dvoje dece iz iste porodice ne može dsa koristi isti udžbenik. Ili učenik koji pređe iz jedne u drugu školu, ne može da koristi knjigu koju je kupio na početku školske godine.

Ko može da reši ovaj problem?

Capo di tutti capa!

Tržišna ekonomija, plus zakon, plus interesi, plus “besplatni udžbenici”, plus svašta nešto. To je danas slika u školama Srbije. Dok u Beogradu učenici imaju dva kompleta – jedan za kuću, drugi za u školu, pojedini roditelji plaćaju po 15 hiljada komplet knjiga za svoje dete u Surdulici, Boru…

A problem udžbenika ne možemo rešiti dok ne rešimo problem programa u prosvetnom sistemu. Do tada će svaki izdavač imati najbolje knjige, najbolje pripreme za nastavnike, najbolje cene za roditelje.

Opterećenje učenika

Učenici petog razreda ne mogu imati veći broj časova nedeljno od 25. Tako piše u Zakonu.

A kako izgleda u praksi? U praksi učenici koji pre podne imaju po rasporedu redovne časove, po podne, u drugoj smeni imaju izborne predmete, sekcije, dodatne i slično. Pod uslovom da se sve može organizovati rasporedom. Ako ne, onda nastavnici biju ljutu bitku za upisivanje svojih aktivnosti u dnevnicima koji su minimizirani.

Sistem je u prethodnih petnaestak godina ubacio još predmeta u nastavu. Sistem to mora da promeni ako želi da nam deca ostanu deca. Naša deca od drugog razreda više nisu deca, već ozbiljni učenici koji se ocenjuju brojkama i koji tek tada shvate svoje školske obaveze u pravom smislu. Prvi razred se opisno ocenjuje bez mogućnosti ponavljanja. Učenik, kako je Zakonom predvidjeno, može da ponavlja  tek u drugom razredu, ali SAMO ako se roditelj sa tim složi, a tada je kasno za one koji nisu zreli za školu I koji zbog toga nisu uspeli da savladaju predviđene sadržaje. Ta deca kasnije imaju problama kroz celo školovanje.

IOP

Doživeo sam da učenik koji u jednom razredu ima uverenje da je izuzetno sposoban, u sledećem koristi IOP da bi lakše završio školovanje, jer mu Zakon to omogućava. Zloupotreba IOP programa je nešto što će nas tek pratiti i sva deca koja su lenja i koja ne žele da uče, iskoristiće ovu mogucnost da predju u sledeći razred, da završe školu.

Tako nam i treba kada smo IOP u škole uveli preko noći, a siguran sam da i danas ima toliko nedoumica da ni Ministarstvo ne može da nadje prave odgovore. Jedan od njih je i završni ispit za učenike koji rade po IOP-u.

Ja sam za to da deca po IOP-u idu u redovnu školu ako ne remete rad u odeljenju i mogu da prate programe koji su njima prilagođeni, a da deca koja imaju veće problem, idu u škole specijalizovane za takve učenike. Osnove i srednje škole nemaju kvalifikovan kadar koji bi adekvatno odogovorio potrebama ovih učenika.

Ono što je evidentno jeste da država Srbija nema finansijske mogućnosti, ni resurse poput Finkse, Norveške, Danske koje su sistemski rešile obrazovanje učenika po IOP-u. Moramo mnogo da uložimo da bi mogli da pratimo ove države, ili ako želimo da ovakvim učenima omogućimo osnovu u redovnom školovanju.

Finansiranje škola i nastavnika

Škole su zavisne od svojih lokalnih samouprava, a nastavnici od Ministarstva finansija. Škole sve svoje potrebe namiruju iz budžeta opštine koja je i osnivač. Mnoge opštine u Srbiji nemaju, ili ne plaćaju školama osnove  projektovane potrebe, pa škole imaju blokirane račune i velike probleme. Posle sudskih sporova zbog malih računa, imaju obavezu plaćanja kamata i svih troškova koji su abnormalno veliki. Postoje škole u Srbiji koje imaju milionske dugove. Neke su ušle u probleme zbog lošeg rukovodjenja direktora, a neke zbog lošeg rukovodjenja u opštini. Niko nema odgovornost, ni taj direktor, niti predstavnici te opštine. A dugovi moraju da se plate.

Kada bi jedan direktor otišao u zatvor, snosio odgovornost za jedan jedini dinar, mnoge škole bi bile primer kako treba raditi. Sve dok se kod nas samo smenjuju direktori i postavljaju podobni, bez odgovornsti prethodnika za sve što je loše uradjeno, svako može, pa i moja baba, da bude direktor. Može da radi šta joj je volja, da daje otkaze i plaća posle povratak radnika na posao i sudske troškove kao i nadoknade.

Nastavnici i radnici škole primaju plate direktno iz Ministarstva na svoje račune. I to je odlično. Tu skoro da nema greške. I sve dok bude tako biće ok. Ako se plaćanje plata prosvetarima prenese na osnivača, tačnije na Opštine, svaka škola imaće, umesto jednog domara, njih dvadesetak, umesto nekoliko tetkica – higijenskih radnika, najmanje dvadeset i svako će voditi svoju politiku, dok će fond za plate biti kao u javnim preduzećima gde se zapošljavanjem novog radnika smanjuju plate svim zaposlenim. Možda ne direktoru.

Javne nabavke

Ovo je odlicna priča za škole, ali i za sva javna preduzeća. Javnim nabavkama mogu da se smanje troškovi na godišnjem nivou u proseku od 300K na gore, po školi. To sa sigurnošću tvrdim, jer je tako u školi u kojoj radim.

Područna odeljenja

Područna odeljenja nisu to bez razloga. Imajući u vidu geografski položaj nekih sela, zaseoka i varošica u Srbiji, prosto, da nema područnih odeljenja, mnoga deca nikada ne bi išla u školu.

Finansiranje ovih odeljenja je opravdano i ne treba gasiti ista jer se tako ne štedi, naprotiv. Prevoz učenika na godišnjem novou može se preračunati i uporediti sa troškovima pojedinih odeljenja gde rade dva čoveka. Troškovi održavanja tih odeljenje su minimalni.

Znam da postoji veliki broj škola sa malim brojem učenika, ali njihovim gašenjem, automatski se “gase” ta mesta.

Završni ispiti i upisi u srednje škole

Završni ispiti su postali presmešni posle prošlogodišnje afere. Pojedini učenici su upisali smerove i zanimanja gde nisu spremni da prate gradivo, a ne da završe školu. To je toliko jasno. U gimnazije se, apsurdno, upisuju ili ekstremno loši ili ekstremno dobri učenici, sredine nema. Ovi drugi, dolaze samo na pismene i na časove na kojima odgovaraju za ocenu, a broj izostanaka više niko ne može da prati, dok roditelji opravdavaju i daju svojoj deci samopouzdanje u ovakvim rabotama.

Pojedini gradovi u Srbiji, tačnije srednje škole dobijaju odobrenje Ministarstva za otvaranje odredjenih profila i odeljenja, a na upisu neka zanimanja nemaju ni jednog jedinog upisanog učenika, dok u drugim gradovima  postoje odeljenja sa preko 40 učenika.

Očigledno je da mreža škola mora da se menja.

Nezanimljivi nastavnici

Kakvo su nam  gradivo i sadržaji, takvi su nam i nastavnici, čast izuzecima.

Postoje nastavnici koji dvadeset godina nisu pročitali ni jednu knjigu iz svoje oblasti. Seminari koje posećuju su odlični za trenere, ali ne I za nastavnike. Dobijanje sati za seminare je obesmišljeno, “juri” se jer tako traže “ovi odozgo,” a jako mali broj nastavnika naučeno koristi kasnije u svom radu.

Učenici imaju internet i nastava koju prate je njima nezanimljiva, kao i nastavnici koji ne idu u korak sa vremenom. Primeri su neadekvatni, nastavna sredstva su štap i kanap. To I ne bi bio toliki problem, da gradivo nije DOSADNO, nepotrebno, neupotrebljivo.

Nastavnici koji dobro rade, koji spremaju učenike za takmičenja, za upis u srednje škole i na fakultete, nisu stimulisani, niti dobijaju pažnju i pored rezultata koji ih izdvajaju. Marginalizuju se i medijski ne promovišu.

Sve dok mediji promovišu Stanije, Ekreme, hroniku, sve ono loše što se dešava u društvu kao normative života, neće nam biti bolje. Ukoliko se učini nešto na tom polju, siguran sam da će i prosveta i celo društvo dobiti.

Mogu o školama da pričam i pišem beskonačno. Zato ću konačno pokušati da izvedem

zaključak

Prosvetne radnike treba poštovati, nagraditi, stimulisati, dati im mogućnost da kažu koje probleme treba rešavati, poslušati glas onih koji rade u nastavi, a ne onih koji sede u Ministarstvu, raznim zavodima.

Promena sistema u kojem će se smanjiti gradivo, broj časova, dati mogućnost da nastavnik radi aktuelno gradivo, a ne zastarelo i nepotrebno, učiti učenika da logički razmišlja i rešava zdatke, a ne da formalno “tovari” predvidjeno i reprodukuje za ocenu, umesto za znanje, uticaće na poboljšanje uspeha u svakom pogledu. Pisa testovi su za našu decu smešna zanimacija, ali ne i posle školovanja u kojem se nameće ocena kao najbitniji kriterijum za dalje školovanje.

Mora se napraviti mreža škola u Srbiji gde će se jasno znati koje škole upisuju koja zanimanja i koji broj odeljenja.

Racionalizaciju uraditi u gradskim sredinama, a ne dirati seoske škole i područna odeljenja.

Pre uvodjenja platnih razreda, jasno napraviti kategorije gde će nastavnici koji imaju odredjene rezultate ili učešće u projektima koji su doneli školama odlične programe ili novce, gde se nastavnici ističu u radu i ponašanju – dobiti prednost i koji poen vise u socijalnoj karti.

Odledio sam se dok sam pisao ovaj tekst. Zahvaljujem se svima koji su ga procitali. On naravno nije konacan, tacnije ovo je samo mali deo onoga sto treba resiti u prosveti, ili o cemu treba razmisljati i na cemu delovati.

Jos vise bih bio zahvalan svima koji bi u komentarima kritikovali i davali resenja, a posle kojih bi lakse i bolje sagledali probleme i imali predloge resenja. To je pomoc Srdjanu Verbicu ili ministru srpske  prosvete ko god bio.

Mr Vladimir Stanković, prosvetni radnik.

 

 

 

 

Vladimir Stankovic

DedaBor#ljubav, muzika i sve nešto lepo...

21 Comments:

  1. ufff … otvorio si mnoga pitanja. Ali ajd mi odgovori na jedno, sigurna sam da ćeš znati odgovor, dugo si direktor: “Da li će nastavnici bolje da rade i da se samosvesno stručno usavršavaju ako imaju 100k dinara platu?”

  2. Evo ja ću da odgovorim Zoranu. Neće, samo neće biti normalno da kažu kako ne mogu da stignu nešto, jer žure na onaj drugi posao od koga prehranjuju porodicu… a to otvara mogućnost da se malo zainteresuju za ono što rade i decu koju uče. Pa možda i da se usavršavaju.
    Mada, ja mislim da to ne bi smelo da bude obaveza, jer smo mi svi odrasli, obrazovani ljudi koji će sve to da rade ili ne rade i bez bodova i preračunavanja. Obaveza tera na ispunjenje forme, a to, nije suština, zar ne? 😉

  3. Ima link ka “Otvoreni prelom duše” i i njemu isti odgovor kao što ga je Jelena napisala.
    U ovom tekstu dva puta sam napisao da je novac prosvetnim radnicima na nekom dvanaestom mestu.
    Živi bili, uskoro će svima skinuti platu za 10 %, prosvetni radnici će podići glas i po ko zna koji put otići i uraditi sve svoje obaveze. Pitanje borbe, opisao sam figura tini kroz izraz “krave”.
    Postoje motivaciona sredstva i načini kako da se bolje radi, o tome ću pisati u temi ” Najbolji p0slodavac” ili “Kako biti direktor po meri svakome” ili već. ..

  4. Malo je ljudi, globalno gledano, koji znaju da procene svoj rad, svoje znanje. Svi smatraju da zaslužuju više. A još manje je onih koji su svesni činjenice da završena škola ne treba da bude kraj učenju. Jasno je to svima. Vi znate svoje kolege, znate da su mnogi na onom nivou kada su završili škole. Zato su izmislili bodove, da bi ih naterali. I ni to nekima ne pomaže.

    A najveća tragedija je što je u svim branšama slična situacija. Završe školu i čekaju penziju. Školu završili zato što drugo nisu mogli. I onda rade posao kao po kazni. To je tragedija ovog društva, neadekvatno obrazovani kadar raspoređen tamo gde su imali vezu da se uglave.

    Nekima bih zabranila rad sa decom, a neke bih klonirala.

  5. Srdjan Stankovic

    Pošovani kolega, odlična analiza stanja u prosveti sa kojom će se složiti ogromna većina prosvetnih radnika. Mislim da smo po prvi put dobili ministra koji razume stanje u osnovnom i srednjem obrazovanju, mada ni on nikada nije radio u prosveti. Ne znam zašto ministar prosvete mora biti doktor nauka. Mislim da bi najbolji ministar prosvete bio neki iskusan direktor škole, kao Vi, koji razume srž problema u funkcionisanju obrazovnog sistema u Srbiji. I jedno pitanje, Zakon o sistemu obrazovanja i vaspitanja predviđa mogućnost napredovanja nastavnika u karijeri, donet je i Pravilnik o sticanju zvanja ali mi nije poznato da je i jedan nastavnik u Srbiji dobio više zvanje (a samim tim i veću platu). Znate li možda da li je uopšte neko podneo zahtev za unapređenje u više zvanje i da li je nekom taj zahtev pozitivno rešen? Bez mogućnosti napredovanja u karijeri, nema ni prave motivacije za rad i usavršavanje.

  6. “Posle 20 godina radnog staža u prosveti, mogu slobodno da kažem da je nama plata na poslednjem mestu. Da nije tako, odavno bi mnogi napustili prosvetu i radili plaćeniji posao”-Zanimljiva izjava, i potpuno netačna.Koji tačno posao i GDE bi prosvetni radnik mogao da se zaposli?
    A za nezanimljivo gradivo-Svašta smo mi nezanimljivo prošli, ali niko nije tražio da ga nastavnik animira i igra pipirevku.
    Ne kažem da je to ok, ali ni ovakav posao-izigravanje dadilje, animatora i psihologa ama ništa ne doprinose-Shvatite, decu, većinu njih, to jednostavno ne interesuje!

  7. Poštovani kolega, svaka Vam je zlatna. Potpuno se slažem da bi grupa nastavnika mnogo bolje osmislila novi program nego bilo ko iz Ministarstva. I ne samo program. Da počnemo samo od besmislenog školskog kalendara, radnih subota, veronauke, građanskog, izbornih predmeta… A onda i manjak časova istorije i geografije u 5, likovnog od 6. do 8, pa svakako i loše koncipiranog fizičkog gde učenici za praktično isti predmet dobijaju dve zaključne ocene koje se računaju u prosek. Pa onda oni “sudski procesi” za smanjivanje ocene iz vladanja… Sve ovo nije mnogo komplikovano da se reši, a poznato je svakom ko radi u prosveti i zainteresovan je da nam svima bude bolje.
    To što je Ministar podelio ovaj Vaš tekst na tviteru, uliva nadu da ima sluha za probleme u prosveti i volje da se bori. ‘Ajmo Ministre, samo napred! 🙂

  8. …Poslednjih jedanaest godina radim kao direktor osnovne škole…
    U većini škola u Srbiji je ovako da su iste osobe i po nekoliko decenija direktori. Zakonom o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja treba ograničiti da lice može najviše dva mandta da bude direktor. U visokom obrazovanju profesor može najviše dva puta da bude dekan i dva puta rektor, a kod nas neki direktori menjajući partije, štelujući Školski odbor pokušavaju da budu doživotno.
    Kolega Vladimire, pošto ste dugo ne mesto direktora, udaljile ste se od struke i to je loše za ovo društvo i prosvetu! Zaboravile ste da Vam u diplomi piše profesor fizičkog vaspitanja a ne direktor. No, niste Vi jedini, prosveta je putan takvih primera.

  9. Pingback: Повратак са разликом | Био-блог

  10. “A onda mi je palo na pamet: šta ako me Srdja pita – Vlado, šta ti misliš o problemima u prosveti i kako misliš da je moguće rešiti neke od njih?”

    Ovo je vic viceva! Ima tako ljudi, posebno u Srbiji, koji sede negde i pisu strategije (obrazovanja, nauke, ekonomije, cega god). Ali, jedino u Srbiji takvi ljudi zapravo imaju priliku da te svoje ‘zamisli’ i nekome ispricaju, i da se to njihovo pisanje uzme za ozbiljno, a rezultate vidimo…

  11. Zanimljivo je, zaista, kako u Srbiji na direktorskom mestu sede najviše profesori fizičkog vaspitanja.

  12. Prvo odgovor Neveni, nije tačno da su najviše direktori difovci, bilo ih je mnogo više posle 5. oktobra. Oni ne drže dodatne časove, pa verovatno imaju više vremena da se ”bave” školom od ostalih kolega. Sve ono što je kolega Vlada napisao u pravu je u potpunosti. Radim u školi, gde ima ponavljanja, gde ima mnogo područnih odeljenja, gde ima učenika sa uspesima na republičkim takmičenjima, koja ne pripada ni jednom sindikatu i.t.d. No to je u ovoj priči sporedno. Mislim da je dobar deo lošeg reformisanja u prosveti, pored Zakona, donela i velika uloga Zavoda za vrednovanje. Da bi neko stvarno zrelo razmišljao o oporavku prosvete morao je da bude i roditelj i predavač, direktor i još ponešto.

  13. Seoska uciteljica

    Mnogi direktori caruju i haraju, a istrazivanje je pokazalo da su 50% direktora Difovci. Hoce li nam ,,takvi,, mocnici popraviti stanje u obrazovanju, ili ce po navici, ubacivati loptu u kos, jer zaboravljajuci da su pre svega i oni nastavnici, izigravaju mocnike i lica sa vise nalicja….

  14. Pričamo jedno, a radimo drugo. Borimo se i pričamo kako ovo društvo i prosvetu uništavaju privatni fakulteti. Pričamo kako se borimo za kvalitetno i pravo obrazovanje. Šta se onda desi? Onda se seoska škola iza vikednom nekoj dopisnoj visokoj školi, koja vikendom dođe u to malo selo skupi studente i kerene lov u mutnom. I onda eto dobijamo kvazi stručnjake!
    Primer kvalitetnog obrazovanja!

  15. Svedoci smo da se stručno usavršavanje prosvetnih radnika pretvara u lakrdiju. Ljudi zastrašeni otkazima su prinuđeni da pohađaju skupe, trećerazredne seminare. Većinu privatnih i unosnih programa stručnog usavršavanja vode pomoćnici ministra, načelnici, zaposleni u parazitskim institucijama ili u samom Ministarstvu prosvete. Gotovo svi projekti su potpuno besmisleni i služe samo da se opravda ogromna količina novca koji zarađuju predavači praktično ni za šta. Odrasli ljudi se primoravaju da igraju žmurke, eci-pe-ci-pec igre ili imitiraju domaće i divlje životinje. Prisustvovao sam jednom takvom seminaru i nakon pola sata – meni je pozlilo. Kada bi većina ljudi znala šta se radi, tj. na šta se troši njihov novac, mašili bi se za pištolj ili bi kupili konopac…………… Ceo esej TEATAR APSURDA možete pročitati na ovoj adresi http://ganesajtovi.com/eseji/teatar-apsurda

  16. Pored Zakona o obrazovanju koji su pisali ljudi izvan prosvetnog sistema lošu kariku u prosveti čine i direktori škola koji vladaju decenijama i koji posle par mandata zaborave ko su i šta su. Prosveta je prošla degradaciju kao i celokupni sistem vrednosti u državi u kojoj se ne zna se šta se hoće i u kojoj se živi od danas do sutra, u kojoj je politika i alfa i omega života. Potonuće prosvete krenulo je 90-tih i silnih štrajkova prosvetnih radnika. Generacije tadašnjih učenika više su bili na ulici umesto u učionici. Ti učenici su sada roditelji i svete se preko svoje dece prosvetarima. Prosvetni radnici nisu do kraja prošli tranziciju ovog društva i tako uljuljkani, sigurni u svoj posao, malu platu ali redovnu. Nisu morali da brinu da li će imati sutra posao, da li ih je poslodavac prijavio, da li im ide penziono i zdravstveno osiguranje. Lošu reputaciju prosveti davali su oni koji su u nju zalutali (siguran državni posao). I tako su uljuljkani i inertni prosvetari spavali i kada su se probudili shvatili su da ih je vreme pregazilo, da su se deca promenila, da treba nešto da menjaju u svom radu. Da li su svi prosvetari takvi ? Naravno da ne. Najveći broj njih, na sreću, su sjajni ljudi, predavači i pedagozi. Ali zbog one manjine bivaju stavljeni u isti koš. Konstatacija pomagača ministru Verbiću da je prosvetarima plata na poslednjem mestu je obična glupost jer svi smo mi profesionalci i treba da izdržavamo svoju decu i ona treba da jedu, školuju se, idu na more, … Najveća tragedija ovog društva je u svesti o tome šta je najvažnije za napredak jednog društva: rad, znanje i zdravlje ! Može i neki drugi redosled, birajte. Živeli !

  17. Želim ovim javljanjem pohvaliti autora sajta. Zaista retko dobar sajt….. Sve čestitke…..

  18. Dragan Marjanovic,
    Hvala Vam, dobrodosli ste uvek 😛

  19. Sjajan tekst. ,mada moram da primetim…
    “Prosvetne radnike degradiraju bahati roditelji….:
    Mozete da degradirate samo nekoga ko nema stav,autoritet i znanje. Na zalost, upravo prosvetni radnici prave socijalnu razliku medju decom. Gadilo mi se kada vidim profesore sa 30 i kusur godina radnog staza kako se servilno osmehuju i ljigavo dodvoravaju pojedinim roditeljima .O favorizovanju pojedine dece, ciji su roditelji ugledni clanovi ovog drusta ne bih komentarisala, jer upravo su ta deca donosila nedozvoljene supstance u skole i koristili ih na ocigled svih.
    Bavite se fizickim razvojem dece?
    Nekada su deca mogla besplatno da treniraju. Skole su organizovale sekcije, a za skolu su igrali samo najbolji. Danas su deca na margini. Svima je najbtnije da sto dublje zavuku ruku u dzep roditelja. Direktori skola ne daju profesorima fizickog salu na koriscenje, da se ne bi ostetio parke???
    Mislim da ipak treba napraviti cistku u svojim redovima,pa tek onda traziti pomoc Vlade.
    I dalje mislim da je ovo sjajan tekst i da je bitno ne cutati.
    Podrsku pravih roditelja cete uvek imati, ali plasim se da svi okrecete onim “uticajnim” roditeljima. Onim roditeljima ciji je jedini cilj ipak da im deca zavrse skolu sa sto manje muke i sa sto boljim prosekom. Nakon toga, kada ih sretnete na ulici usiljeno osmehuju, ili vam u prolazu zurno mahnu rukom, bez duzeg zadrzavanja

  20. Pingback: Ko i kako kreira nastavne programe? | Dragan Varagić Blog

  21. Pingback: Za sada bez dobrog naslova | infoinformatika blog

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *