Pameti nikad kraja, gluposti jos i vise…

              Onaj ko hoce da vlada ili koji je sticajem okolnosti doveden u polozaj da mora da vlada nad ljudima i ljudskim vrednostima, morao bi dosta toga da zna i razume, i jos vise da oseca. Svejedno da li se ta njegova vlast prostire nad skromnim kucanstvom ili nad mnogoljudnom i prostranom drzavom. Ali, pre svega, takav ,,vladalac,, mora da zna i razume, ili bar naslucuje i pogadja, koje su mere i granice ljudskog duha i tela, sta sve ziv covek moze da pomisli, kaze i ucini pod pritiskom mnogostrukih i nejasnih nagona koji u njemu ne prestaju da se smenjuju od rodjenja do smrti. Ako to ne zna, on nece nikad moci dobro, pravedno ni korisno vladati i upravljati ni sa dve macke ili tri pileta, a kamoli manjim ili vecim brojem ljudi.

Oni koji upravljaju i iskreno zele da drustvo usavrse i izmene nabolje, trebalo bi da imaju u vidu da ce u tom poslu, osim vidljivih i poznatih protivnika, imati i drugih smetnji i otpora o kojima moraju da vode racuna, jer su vrlo opasni, upravo stoga sto su spori, nevidljivi i podmukli.

Neophodnim, velikim i korisnim promenama koje, rusenjem ili ukidanjem starih ustanova, drustvenih tela i svih oblika svakodnevnog zivota, teze za potpunom izmenom drustva, suprotstavljaju se ljudi zbog svojih utvrdjenih navika, licnih interesa, ili sujete. I to vidljivo. Medjutim, u tim ustanovama, telima i oblicimasamim postoji jaka unutrasnja teznja da traju takvi kakvi su. Pa kad snage koje teze promenama i novinama uspeju da ih potisnu i ,prividno, potpuno izmene, te navike nisu stvarno mrtve, nego strpljivo cekaju i vesto iskoriscavaju svaku priliku da se vrate u prvobitno stanje.

Tako oni koji se bore za novo i bolje imaju, pored poznatih, jos i svoje nevidljive protivnike, i to u samoj  prirodi stvari, a konzervativni ljudi svoje saveznike.

Cim vidimo da neko, u razgovoru, bez potrebe tumaci tudje postupke, ili reci, ili cak samo namere, i izvodi samovoljne zakljucke i donosi stroge sudove, koji su u stvari presude- trebamo znati da to nije dobar covek ni na dobrom putu. Trebamo ga se kloniti.

Prokletsvo i pokor ovog sveta, to su ljudi kratke pameti i tvrda srca. Ljudi  u kojima se sretnu oba ta nedostatka, to su pustinje u ljudskom drustvu i od njih dolazi najveca nesreca. Oni uporno i dosledno svlace sve na nizi plan. To obaranje stepena vrednosti svega oko sebe, to je njihova svagdasnja hrana. I opsta muka i nesreca.

Da bi se nekud stiglo i nesto postiglo, potrebno je u nas mnogo. Kao i svuda u svetu, mozda i vise. Pre svegatreba proci, po dubokoj tami , kroz blatnjavo selo i copor nevezanih pasa u njemu. Pa posle toga-ako sta ostane od nas-sacekati jutro, pojaviti se tamo negde medju ljudima, ispavanim, ornim za borbu i razgovor, i – biti takav kakvi su i oni i , po mogucnosti, jaci i bolji od njih.

Ljudi koji ne paze sta govore i ne vode racuna kad sta govore ni pred kim govore, a mnogo vise misle o tome kako izgledaju i kakav utisak ostavljaju dok govore, nisu ni prijatni i korisni, i sa prilicnom verovatnoscu moze se kazati  da ce celog zivota biti i sebi i drugima nezgodni i teski.

Ali, s druge strane, ljudi koji samo na to paze i samo o tome vode racuna, a ni o cemu drugom- nisu nista bolji. Naprotiv.

U ovom slucaju pravi put je – u sredini.

Neki covek nastoji da poraste tako sto u svojim, a zatim i u svacijim ocima umanjuje sve oko sebe. Da bi to postigao, on primenjuje nadljudski i neljudski visoka merila na svacija dela i postupke. Pred njegovim sudom ne moze niko opstati, ni tu meru izdrzati, pred njim se sve spusta, povija i smanjuje do nepostojanja. Jedinica merenja je : nula.

Kad tako sve oceni, premeri i sravni sa zemljom, onda se pobednicki proseta tom pustinjom, kao melanholicni trijumfator, zaleci se na nesposobnost ljudi i nesavrsenost stvari. A iza njegovih ledja odmah se ispravlja i dize sve sto je on svojim merenjem oborio i unizio i dobija ponovo svoju stvarnu meru i visinu koju je oduvek imalo. Ali on, on se nikad ne okrece da bi pogledao iza sebe, ide samo napred, pobednicki i sigurno, i meri i obara sve, a sam nista ne zna do to i niceg nema do svojih visokih merila, i svog beskrajnog zadovoljstva zbog njih.

,,CESTO U ZIVOTU USPEH JE ONO STO COVEKU LOMI VRAT,,

– Ivo Andric

,,SPORO I MUCNO SE OSTVARUJU VELIKE STVARI,,

– Ivo Andric

,,KO JE KRIV ZA SNOVE KOJI MUCE NEVINU DECU?,,

–  Ivo Andric

Vladimir Stankovic

DedaBor#ljubav, muzika i sve nešto lepo...

17 Comments:

  1. Pingback: D E D A B O R B L O G » Blog Archive » Pameti nikad kraja, gluposti jos i vise…

  2. samo sredinom pa makar pogino.

  3. electrasdreams

    Mucna mi je i pomisao na takve. A mnogo ih je, brate!

  4. Na svakakve nalećem u svom poslu a nažalost malo je onih koji ti neke stvari kažu u lice, sve iza leđa…Nisam nigde, samo znam da je život takav i treba biti čovek prvenstveno, “ne čini drugome što ne želiš da tebi čine”, a ostalo opet kako nam Bog da!

  5. Ja garantujem da si pričao o mojim šefovima. Priznaj bar.

  6. “Cim vidimo da neko, u razgovoru, bez potrebe tumaci tudje postupke, ili reci, ili cak samo namere, i izvodi samovoljne zakljucke i donosi stroge sudove, koji su u stvari presude- trebamo znati da to nije dobar covek ni na dobrom putu. Trebamo ga se kloniti.”

    Putnik koji provede 10 dana u nekoj zemlji donosi sud, cak pocinje i pisati o stanovnistvu, industriji, politickom sistemu, hrani u hotelima i sl. U stvari njegovo misljenje nije isto kao i misljenje nekog ko je proveo recimo 20 godina ziveci i proucavajuci istu tu zemlju. Prvi ima mnogo manji uzorak pa su njegovi zakljucci manje verodostojni.

    Isto je to, samo druga pakovanje 🙂

  7. Zmajcek
    Ne vredi , vise nisam siguran koji je pravi put…

    Elektra
    Ni ja ne verujem svojim ocima i usima, ili bar pokusavam da ne verujem…

    Panky
    Hvatam sebe kako u zadnje vreme sve manje i manje pricam…
    Nek nam je Bog u pomoci…

    Suske
    Svugde je isto, sve su ostalo nijanse. Prepoznala si neke osobe, a njih svuda oko nas.
    Znam da citas Opstinu, kako bi ovaj tekst bio lud kod Raina???

    I2U
    Dodao si samo jedan segment…
    Ovaj tekst je toliko univerzalan da se moze u svim okolnostima primeniti…barem ja tako mislim…

  8. tekst je odlican, a to pricanje iza ledja na poslu(MOBBING)ili u skoli se kaznjava zakonom, ili lepo letis s posla…
    kao sto kazes tvoj tekst je univerzalan, primena moguca i ovde kod mene u austriji, samo se to malo lepse pakuje, da citiram i2u.
    pozz

  9. SArahkay
    Jos kad bi se zakon primenjivao, ovde kod nas, a znam i ja da ga imamo…

  10. Strpljenja samo jer,… NIČIJA DO ZORE NIJE GORELA. Ivo Andrić

  11. Slazem se sa: “Nicija do zore nije gorela”
    mada je tesko docekati…

  12. I ja sam poceo da se nesto pravim pametan. Majdanpecki ekolozi otvorili su svoj blog na: http://eko030.wordpress.com/.
    Pozdrav

  13. sorry, malo trola, muzika ti je super, ima kod I2U naslov ” a sta da radim” pa me je taj naslov asocirao bas na ovu stvar od azre i napisala sam mu to… i sada je nadjem kod tebe okacenu na “ovih dana”
    morala sam, sorry
    pozzz

  14. Nema kod nas sredine. Sve same krajnosti. Sve do daske. Zato nam je kako nam je.
    A muzika je…jednom. Baš.

  15. Gruj@
    Dobrodosao kod Dede na blogce!!!

    Sarahkay
    Uzivaj kod Dede uz muziku koja se azurira svremena na vreme…

    Whisperer
    Iz krajnosti u krajnost…

    Tocak se okrece, ziveo izum…

  16. Dragana Djermanovic

    Deda, imali smo mi puno vizionara.
    Sve to sto vidis i sto te cudi i za sta na kraju imas vrlo dobre sugetije za boljitak opisao je u satiri jedan covek ispred svog vremena, ali na zalost i ispred naseg 🙁
    Radoje Domanovic, Stradija 1873-1908

    http://www.znanje.org/lektire/i22/04/02iv0414/stradias.htm

  17. Dragana Djermanovic
    Dobrodosla kod Dede na blog.
    Nadam se da ces uzivati u drustvu svih nas koji se ovde lepo druzimo i uglavnom pravimo sebi cef posle napornog dana… 😛 😛 😛

    Hvala ti za link koji cu zasigurno iskoristiti na sebi svojstven nacin…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *